Legendarni trener Ivica Osim preminuo je u 81. godini života. Bio je jedan od najuspješnijih trenera na Balkanu.
Prije 30 godina, 23. maja, legendarni Ivica podnio je ostavku na mjesto selektora nogometne reprezentacije Jugoslavije.
“Znate zbog čega odlazim”
Osim je ostavku dao zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu te njegov rodni grad Sarajevo.
– Ovo je neka moja privatna gesta, osobna odluka, a vi ju možete protumačiti kako hoćete. Neću govoriti zbog čega dajem ostavku i ne želim ništa objašnjavati. Vrlo dobro znate zbog čega odlazim. Ako ništa drugo, ovo je jedino što mogu učiniti za taj grad, pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate što se tamo događa. Toliko – antologijskih je nekoliko rečenica koje mnogi danas znaju napamet.
Grcao je Osim u suzama dok je predavao svoj mandat.
Do tog momenta dogodili su se Vukovar, Pakrac, Šibenik, Dubrovnik te poslije Zvornik, Bijeljina, Višegrad, Prijedor i Sarajevo, na koncu su pro forme, pod pritiskom javnosti cijelog svijeta, udarili sankcijama po Beogradu, što je za posljedicu imalo i to da Jugoslaviju izbace s Eura 1992 – prenosi Avaz.
Reprezentacija Jugoslavije zauzela je prvo mjesto u kvalifikacijskoj grupi za Euro u Švedskoj 1992. u kojoj su još igrali Danska, Sjeverna Irska, Austrija i Farski Otoci, a trebala je otići na prvenstvo Starog Kontinenta kao jedan od favorita. Samo 11 dana prije svečanog otvaranja Eura, UN je kaznio Jugoslaviju zbog krvavih ratova koje je beogradska vrhuška pokrenula najprije u Hrvatskoj, a onda i u BiH.
Problemi počeli prije 1992. godine
Ekipa bez Hrvata i većine Slovenaca odigrala je posljednje dvije utakmice protiv Austrije i Farskih Otoka, a odmah nakon tih utakmica s mjesta selektora povukao se i Ivica Osim.
Dok je selekcija bila kompletna, odnosno dok su za dres sa šest baklji na grbu igrali najbolji igrači iz svih šest republika (u prvih šest utakmica), samo je jedan od dvadeset postignutih golova postigao neki igrač s prostora Srbije i Crne Gore (Binić Sjevernoj Irskoj) koji su se jedini na koncu spremali za put u Švedsku (uz Slovence Milaniča i Novaka te igrača BiH Marija Stanića), dok su igrači iz Makedonije zabili čak 11 (Pančev je s deset golova bio prvi topnik kvalifikacija, Najdoski je zabio jedan), Hrvati su postigli šest (Prosinečki dva, Boban, Šuker, Vulić i Jarni po jedan), a igrači iz BiH i Slovenije po jedan (Baždarević i Katanec).
Legendarni trener o svom mandatu na klupi Jugoslavije za Index je pričao još 2012. godine.
Problemi su, jasno, počeli puno prije 1992. godine, kada je Jugoslavija protiv Holandije u Amsterdamu odigrala svoju posljednju utakmicu. U sjećanju je ipak više ostala uvertira za SP 1990. godine s Holanđanima u Maksimiru, kada su “Bad Blue Boysi” izviždali jugoslavensku himnu.
– Sjetit ću se ja i svoje prve utakmice 1986. godine u Splitu protiv Turske, kada je više ljudi navijalo za Turke nego za nas – pričao je Osim.
Selektor zemlje koja nestaje
Rekao je da se već tada osjećao selektorom zemlje koja nestaje. Zamjerali su mu, kao prvom selektoru Jugoslavije iz BiH, način odabira igrača, a on je odgovorio da nikada nije htio biti veći Jugoslaven od Jugoslavena. Nije precizno odgovorio da li mu je ostavka 1992. godine, 23. maja u Beogradu, bila najteži trenutak u karijeri.
– Bilo je elegantno. Jedva sam čekao izaći vani, bilo mi je malo vruće – doza ironije uvijek je bila prisutna u njegovim riječima.
Sarajevo već je mjesec bilo pod opsadom, a on je bio u ulozi izbornika “neke” Jugoslavije. To mu mnogi zamjeraju.
– Ne postoji ništa teže. Možda samo moj odlazak u Grčku, u Panatinaikos. Svaki put kada sam dizao slušalicu, osjećao sam se kao da sam dizao bombu. Takvo je vrijeme bilo i većina se ljudi tako osjećala – kazao je Švabo.
