U sarajevskoj Vijećnici večeras je priređen svečani prijem povodom 1. marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Domaćini prijema su članovi Predsjedništva BiH Denis Bećirović i Željko Komšić, dok članica Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Željka Cvijanović tradicionalno neće prisustvovati događaju, što je praksa već 20 godina.
Vrata Vijećnice su otvorena u 18 sati, a očekuje se dolazak velikog broja zvanica, među kojima su predstavnici međunarodne zajednice, diplomatskog kora, zvaničnici državnih i entitetskih institucija te ugledni gosti iz različitih sfera društva.
Dan nezavisnosti BiH obilježava se u znak sjećanja na referendum održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, kada se 63,7% građana BiH izjasnilo za suverenu i nezavisnu državu ravnopravnih naroda – Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih. Ovaj referendum postavio je temelje za međunarodno priznanje BiH kao nezavisne države.
Pored svečanosti, očekuje se da će se u govorima članova Predsjedništva posebno osvrnuti na aktuelnu političku situaciju u BiH, koja se dodatno zakomplicirala odlukama predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.
Prisutnima se obratio član Predsjedništva BiH Željko Komšić:
“Krajem prošlog stoljeća, suočeni sa novom političkom realnošću koja je nastala nakon propasti komunizma i sa realnošću raspada bivše zajedničke države, građani Bosne i Hercegovine putem svojih političkih predstavnika izabranih na prvim demokratskim izborima, Prvog marta 1992. godine krenuli su na tada jedini mogući put, put izglasavanja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, put samostalnosti i suverenosti.
Historijske okolnosti i vjekovna želja za nezavisnošću sjedinili su se u uspješno održanom referendumu o nezavisnosti koji je postavio temelje za međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine.
Priznanje koje se moralo braniti oružjem budući da su se naši susjedi prometnuli u agresore koji nisu bili spremni prihvatiti nezavisnost Bosne i Hercegovine kao političku i međunarodnu činjenicu.
Međunarodnom priznanju prethodilo je naše, nazovimo ga tako, vlastito građansko samopriznanje, odnosno stečena svijest o tome da se u borbi za nezavisnost naše države možemo i moramo u prvom redu osloniti na sebe i vlastite snage.
Ta svijest u praktičnom smislu manifestirala se odmah na početku agresije kada su na poteze secesionista i agresora raspoložive republičke institucije, a ponajviše MUP RBiH, odlučeno reagovale u odbrani vitalnih državnih institucija i u zaštiti života građana. Dalji razvoj događaja i tok agresije dao je za pravo takvom uvjerenju.
Vlastite snage koncentrisane u i oko Armije Republike Bosne i Hercegovine, pod vrhovnom komandnom Predsjedništvom Bosne i Hercegovine, ostale su naš jedini oslonac u borbi za nezavisnost.
Ne samo da se nije moglo osloniti na međunarodne snage nego je međunarodni faktor najčešće bio na strani agresora, što se vidjelo kroz nuđene mirovne planove koji nisu pretpostavljali Bosnu i Hercegovinu kao državu, nego čas kao uniju država, čas kao konfederaciju, čas kao sve drugo samo nikako kao cjelovitu državu.
Takav odnos međunarodnog faktora prema Bosni i Hercegovini, potrajao je sve dok nismo formirali, organizovali i ustrojili Armiju R BiH u vojnu snagu sposobnu da izvodi najsloženije vojne operacije i ostvaruje kako taktičke tako i strateške pobjede. Tek nakon toga, kada je postalo jasno da Bosna i Hercegovina neće nestati, i kada je postalo jasno da Armija BiH nesalomljiv faktor, tek nakon toga smo mogli računati na neki vid pomoći međunarodnih snaga. Ali, da ne lažemo sami sebe, ta pomoć nije bila rezultat njihove međunarodne volje ili naklonosti, nego rezultat naše iskazane snage u borbi za domovinu.
Sve to upućuje nas na zaključak utemeljen na velikom kolektivnom iskustvu, a koji kaže da kada smo se god oslanjali na vlastite snage rezultat naše borbe je bio vidljiv i konkretan a kada smo se god, ponegdje u brojnim iluzijama, oslanjali na drugoga u odbrani naših života i domovine, rezultat je bio poražavajući. I zato danas ne smije biti nikakve dileme oko toga na koga se u predstojećim izazovima možemo osloniti. Moramo se osloniti na sebe, ali isto tako razgovarati sa svima i sa Istoka i sa Zapada.
Razgovarajmo i sarađujmo i sa svima ako će to biti od koristi domovini. Odbacimo sve one tako česte i maliciozne prigovore zbog naših pokušaja saradnje ili uspostavljanja kontakata sa državama koje su nesumnjivo prijateljski nastrojene prema našoj domovini. Nismo dužni nikome da se pravdamo i objašnjavamo.
Dužni smo samo svojoj državi i svojoj djeci, a jedina garancija naše nezavisnosti su naše dužnosti prema Bosni i Hercegovini. Svakim danom iznova smo svjedoci toga da svijet koji je postojao jučer, odnosi koji su do jučer bili temelji kakvog – takvog međunarodnog poretka više ne postoje.
Ako se u tolikoj mjeri ne mijenjamo mi, i ako i dalje u nama postoji ista ona nit koja nas je spajala u odbrani domovine prije trideset godina, danas jednako moramo biti svjesni toga se mijenjaju globalne okolnosti, kao što su se mijenjale u vrijeme pada berlinskog zida. Eho tih globalnih promjena itekako se osjeti i ovdje u Bosni i Hercegovini”, naveo je između ostalog Komšić.
