„Mimika music school“ naprvu ne zvuči poznato, no kada upišete ime ove predškolske ustanove u internet pretraživač, ostanete u čudu da takakav pedagoško-odgojni koncept postoji na našim prostorima.
Privatna škola za djecu i odrasle koja već dvije godine muzički i umjetnički obrazuje preko šezdesetero djece i odraslih, dok desetero djece stipendiraju, zbog njihovog teškog materijalnog stanja.
“Razvijamo kritičku masu koja će znati da ocijeni šta je kvalitetna muzika, šta je kvalitetna umjetnost, kompletno društvo odgajamo”, priča nam profesorica Mirela Jusić Dreković, idejna tvorkinja i direktorica škole „Mimika“.
Provodi nas kroz novootvorene prostorije u sarajevskoj ulici Ferhadija 35, jer su stare prostorije bile premale, a talentovane djece iz dana u dan sve više i više.
Profesorica Jusić Dreković je magistrica muzičke teorije i pedagogije, koja je još kao dijete u ratnom Sarajevu sa sestrom maštala o tome. Njena sestra je preminula a one je kaže imala obavezu prema njoj da realiziraju njihov dječački san, priča nam.
Sudbonosni trenutak je bio prije nekoliko godina kada je kćerku htjela upisati u jednu takvu predškolsku ustanovu. No, tada je jedino nailazila na igraone i vrtiće u kojima nema osnovne muzičke niti umjetničke naobrazbe, osim bojanja slikovnica.
“Tu sam se zatekla da nema nijedna predškolska školica vezano za umjetnost za muziku, za slikarstvo za bilo šta da se radi i to me potaklo da krenem sa idejom koja je nastala još prije 20 godina. To je bio pokretač, ono što je čučalo u meni 20 godina da realizujem.
Ideja se davno desila, jer je moja sestra rahmetli bila magistrica pedagogije i nas dvije smo u ratu sanjale da imamo svoje pozorište, svoj cirkus svoju školu, međutim – rat”, kaže profesorica Jusić Dreković za Bhdijaspora.net.
Ali kako inače to biva u našem društvu, plan i želja su bili jedno, no mogućnosti i institucionalna pomoć bili su drugo. Naišla je na niz zatvorenih vrata, općinskih, kantonalnih i federalnih, tako da je odlučila uzeti stvari u svoje ruke.
Sama, bez ičije pomoći prikupljala je stručnu literaturu i kreirala jedinstveni Plan i program svakog odsjeka, kao i plan i razvojni put škole, udružila snage sa kolegama profesorica, kako ona kaže entuzijastima, jer zbog samofinansiranja njihovi hororari su praktično na dobrovoljnoj bazi.
Škola „Mimika“ već dvije godine pruža grupne programe kao i individualne a sekcije su: muzički vrtić, kreativno solfeggio, hor, orkestar, dramska kreativa, misli i slikaj, balet, yoga za djecu i odrasle.
Prva je predškolska ustanova u Bosni i Hercegovini u kojoj se osniva „Simfonijski orkestar za djecu i mlade“, a polaznici mogu pohađati više odsjeka u isto vrijeme. „Mimika“ pruža i individualne instrumentalne odsjeke: violina, viola, violončelo, gitara, klavir, horna, udaraljke, pjevanje.
“Obzirom da se sami finansiramo ti honorari su stvarno minimalnimalni, jer iz tih članarina moramo platiti i nastavnike, režije i dadžbine i kiriju, tako da svi ti nastavnici, ustvari profesori, svi su tu više radi svog nekog ličnog zadovoljstva jer imaju empatiju i prema našem gradu i našoj zajednici i željeli su i vidjeli u budućnosti da bi to mogla da bude jedna dobra priča koja će se na kraju i njima isplatiti.
Samim tim htjeli su da doprinesu zajednici i onda nisu čak ni pitali koliki je honorar. Više su tu kao entuzijasti.“
Ove godine im je u pomoć izašla Općina Stari Grad koja im je dala prostorije na korištenje, ali i dalje najveći problem predstavlja nezaiteresovanost vlasti da proz projekte doprinese razvoju ove škole i unapređenju „proizvodnje“ umjetnika i muzičkih talenata.
Profesorica Jusić Dreković kao i mnogi u Bosni i Hercegovini bez političke angažiranosti naizlazi na zidove, no kaže kako će „Mimika“ školovati i odgajati djecu makar imali samo jednog đaka u cijeloj školi.
Budžeti na svim nivoima vlasti su ne poznaju ovakve projekte, a novac dobijaju samo oni koji su već ranije „prepoznati“ na javnim konkursima.
Smatra da bi najbolji potez nadležnih bio napraviti obrnutu situaciju, odnosno da se konačno počnu podržavati takozvani „mali projekti“, jer u odgoju djece ne bi smjelo biti privilegija i privilegovanihi.
“Školu sam otvorila isključilo iz ljubavi i radiću, tako sam i krenula. Nisam nikada ni očekivala da ću odmah imati 500 đaka nego sam krenula da će ići prvo moje dijete tu pa svi onda ostali. Radiće dok god budem ja živa“, završava profesorica Mirela Jusić Dreković za Bhdijaspora.net.
