Većina građana koji su napustili svoje domove u toku rata u Bosni i Hercegovini, nakon potpisanog mirovnog sporazuma u Dejtonu planirali su svoj povratak. Međutim, ekonomska i politička situacija nakon postizanja mira, i dalje nije dozvoljavala život u punom kapacitetu na koji su navikli u inostranstvu, najčešće u Njemačkoj i drugim evropskim zemljama, i Sjedinjenim Američkim Državama. Zemlja je bila potpuno razorena u demografskom, ekonomskom, i infrastrukturnom smislu. Istovremeno, dijaspora BiH počela se spontano okupljati u brojnim organizacijama, koje djeluju na lokalnom nivou i na takav način nastavljaju doprinositi BiH.
Jedan od najboljih i najuticajnijih doktora, neurohirurga u Sjedinjenim Američkim Državama i svijetu, Kenan Arnautović govori za FORBES BiH o svom školovanju na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, specijalizacijama, otkazu na KCUS-u, i doprinosu neurohirurgiji u BiH, SAD-a i edukaciji bh. ljekara u Americi.
Dvije specijalizacije u BiH i SAD
Doktor Arnautović diplomirao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, kao najbolji student u svojoj generaciji.
Prvu specijalizaciju iz neurohirurgije završio je u Sarajevu i Hannoveru, a drugu na Univerzitetu Arkansas. Kaže da je upravo to dokaz njegove ljubavi prema medicini, dvojna specijalizacija iz neurohirurgije, u Bosni i Hercegovini, i SAD.
Mentor mu je bio slavni doktor Sam Al-Mefty, jedan od najboljih neurohirurga na svijetu. 1994. godine Arnautović je emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Od 2002. godine radi na Semmes-Murphey klinici i predaje neurohirurgiju na University of Tennessee u Memphisu.
Aktivno objavljuje radove u prestižnim stručnim publikacijama iz neurohirurgije, tri puta je Journal of Neurosurgery objavio njegove članke na naslovnoj strani.
Kaže da je odmah na početku studija na Medicinskom fakultetu, znao da će postati neurohirurg.
“Želja se rodila pohađajući predavanja profesora Faruka Konjhodžića, a kasnije i prisustvom operacijama mozga i kičme na klinici u Sarajevu. U toku specijalizacije izrazio sam želju da odem u posjetu stranim klinikama i da učim od velikih neurohirurga.”
Prvi put je boravio u Hanoveru 1990. godine, a zatim i 1991. godine. Za FORBES je ispričao kakve su bile okolnosti odlaska u Njemačku godinu pred početak rata u BiH.
“Drugi put 1991. je tadašnja Jugoslavija već bila pod sankcijama pa se nije moglo letjeti više u Njemačku, nego u Holandiju a onda autobusom u Hanover.
No, odlazio sam sa osmijehom i zadovoljstvom. Roditelji su mi pomogli financijski, i tada sam shvatio važnost edukacije, promjene načina razmišljanja, težnju za vrhunskim u struci.
Tada sam i prevazišao strah od putovanja, kontakta sa neurohirurškim autoritetima.
Shvatio sam gledajući vrhunske neurohirurge, koji su zapravo bili imigranti u Njemačkoj, da se može doći do velikih profesionalnih uspjeha, svojim naporima i talentima, ali i teškim radom”, kaže doktor Arnautović.
Član je osam američkih profesionalnih udruženja, uključujući Američku asocijaciju neurohirurga (American Association of Neurological Surgeons). Suosnivač je i član Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS).
Dovodio je i svoje američke kolege neurohirurge u Sarajevo, i bh. bolnicama je osigurao veliki broj donacija opreme. Zahvaljujući ugledu koji uživa u SAD dogovorio je brojne obuke za bh. ljekare na američkim klinikama.
Otkaz na KCUS i odlazak u SAD
Da li biste danas napravili nešto drugačije u smislu Vaše karijere? U Americi ste od 1994., zašto ste otišli i kako je uticao njihov zdravstveni sistem i pristup na Vas kao doktora, specijalistu neurohirurgije?
Ja nikada nisam planirao otići iz Sarajeva i nastaviti karijeru bilo gdje, čak ni u Americi. Sticajem okolnosti, pred kraj rata dobio sam poziv na šest mjeseci za subspecijalizaciju u SAD.
Odlučio sam otići nakon dvije i pol godine rada u okruženom gradu, i da se vratim u Sarajevo naoružan novim znanjima i energijom. To je bio moj plan.
Međutim, odmah po zahtjevu za specijalizaciju dobio sam otkaz u Kliničkom centru tako da nisam imao drugi izbor, nego pronaći mogućnost za dalji rad i specijalizaciju kako bih mogao nastaviti raditi ono što najviše volim, a to je neurohirurgija.
Korak po korak, teškim radom i odricanjem, ispit po ispit, iskušenje po iskušenje došao sam do završetka druge po redu, neurohirurške specijalizacije u Americi.
Da li možete izdvojiti prednosti američkog pristupa u neurohirurgiji, šta je drugačije u odnosu na Evropu? Šta je izuzetno važno za neurohirurga da bude uspješan?
Američki pristup neurohirurgiji se znatno razlikuje od evropskog. Forsira se edukacija spcijalizanata “hands on” kako bi po završetku specijalizacije – odmah mogli raditi samostalno gotovo sve vrste operacija.
Za razliku od Evrope, ekspertiza operacija nije samo na kranijalnim operacijama, nego i na kompleksnim operacijama kičme, deformitetima, rekonstrukcijama, endovaskularnoj neurohirurgiji, pedijatrijskoj neurohirurgiji, funkcionalnoj neurohirurgiji, ekspertizi u traumama.
Svaki od ovih neurohirurških segmenata u Americi mora proći kroz 6-12 mjeseci “hands on” obaveznu rotaciju u ovim specifičnim operativnim praksama.
Na kraju mora se pokazati tačan broj obavljenih operacija u tim segmentima da bi se mogao završiti kompletan obrazovno-specijalizantski program.
Od 2002. godine radite na Semmes-Murphey klinici i predajete neurohirurgiju na University of Tennessee u Memphisu. Kada podučavate svoje studente, kako im pristupate, da li imate neki poseban način u prezentovanju izazovnih neurohirurških zahvata? Šta je najvažnije da student nauči na Vašem predmetu?
Moj odnos sa specijalizantima je prijateljski, ali moraju poštovati hijerarhiju. Mrzim nered, zaboravljanje detalja oko, prije- i post-operativne njege pacijenata. Cijenim profesionalnost, kompletno obavljen posao prije, za vrijeme, i nakon operacije.
Moji specijalizanti to znaju, i znaju da će shodno trudu i boljem pristupu pacijentu, dobiti veću minutažu u operacionoj sali, i na težim operacijama.
Kada kooautorski pišemo radove, to mora biti vrhunski rad, detaljna provjera literature, vrhunska ilustracija i najbolji naučni časopisi. Nije dobro potrošiti dane i sedmice pišući radove da bi taj rad objavili u nekom naučnom časopisu, koji niko u svijetu neurohirurgije ne čita.
Zašto ste se onda mučili? Uvijek treba težiti publikacijama u vrhunskim časopisima. Naravno, ponekad se objavi i u manje važnom, ali ogromna većina u najboljim.
Vi ste i Predsjednik Komiteta Svjetske asocijacije neurohirurga, za koju su vas nominirale kolege iz SAD-a, kako uspijevate uskladiti sve profesionalne uloge? Koja Vam je uloga najdraža?
Nije lako, jer se ti poslovi rade noću, nakon napornog dana, vikendom, u avionu. Međutim prenos znanja i servis neurohirurgiji u SAD, Bosni ili svijetu, shvaćam kao misiju da vratim nazad mlađoj generaciji bar dio znanja, koje sam dobio radeći kao neurohirurg više od trideset godina.
Moja iskustva će pomoći mlađima da skrate nepotrebno vrijeme u edukaciji i publikovanju na način da ih naučim kako efikasno raditi, na koje procese ne treba trošiti vrijeme itd.
Cijeli intervju čitajte na Forbes Bosna i Hercegovina.
