Diplomata i doktor iz oblasti međunarodnih odnosa Emir Hadžikadunić u razgovoru za Klix.ba analizirao je politički profil predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, koji svojim izjavama intrigira, ali i provocira javnost kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini.
Analiza političkog profila Zorana Milanovića nameće se nužna pojava u jeku njegove političke opsjednutosti Bosnom i Hercegovinom, a posebno unutrašnjim uređenjem naše zemlje.
Profesor Hadžikadunić govori o tome zašto je Milanović toliko opsjednut nacionalnim temama.
“Matrica ponašanja političara poput Zorana Milanovića identična je širom Evrope – populističke izjave, pretjerana medijska pažnja, navodna zaštita nacionalnih interesa, suverenistička politika…
Zato je i Milanović toliko opsjednut nacionalnim temama, a njegov vokabular prožet ‘izdajom’ nacionalnih interesa ili argumentacijom ad hominem”, kaže naš sagovornik.
Hadžikadunić naglašava da je riječ o istoj desničarskoj matrici širom Evrope.
“Milanović ismijava liberalne evropske vrijednosti, principe solidarnosti, evropske fondove, dok integrativnu političku kulturu doživljava kao strano tijelo.
Euroatlantski poredak kolektivne sigurnosti za njega više nema vrijednosni, nego samo interesni karakter.
U pravilu, takvi političari su rusofili. Pokazuju više razumjevanja za Rusku Federaciju nego za slobodu ili pravo Ukrajine, Švedske ili Finske da izaberu svog strateškog saveznika”, kaže Hadžikadunić.
Milanović tako postaje remetilački faktor za liberalni poredak koji je održao mir u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata, čime potvrđuje tezu da on nema većeg neprijatelja od samoga sebe.
Ipak, postavlja se pitanje kako objasniti njegovu nadmenu politiku naspram BiH?
“Od svog političkog konvertiranja, Milanović vodi dosljednu politiku. Bosnu i Hercegovinu tretira više kao objekat, a manje kao subjekat međunarodnih odnosa.
U rivalstvu sa ‘političkim Sarajevom’, poput Dragana Čovića, računa na podršku Milorada Dodika, Viktora Orbana ili Vladimira Putina.
Ali nije Milanović toliko jak da radi što želi. Niti je BiH toliko slaba da trpi što bi inače morala da hrvatskog predsjednika drugačije tretiraju u Briselu i Washingtonu.
Milanović zapravo kopira Dodika i Orbana vjerujući da će jezikom njihovog primordijalnog nacionalizma lakše izboriti svoj drugi predsjednički mandat.
Orbana čak neće pretjerano kritizirati kad isti iznosi komentare na štetu Hrvatske. Ali će populistički ismijavati sve ono što čine evropski ili američki medijatori u BiH”, naglašava Hadžikadunić.
Milanović bi tako naše unutrašnje probleme radije rješavao plemenski. Zato insistira na posredovanju Zagreba, Beograda i Ankare, a ne Washingtona i Brisela.
“Tu balkansku trilateralu doživljava kao nužni faktor balansa ili statusa quo unutar BiH, a euroatlanskom bloku prijeti vlastitim neposluhom koji podriva kolektivnu sigurnost. Po svom političkom karakteru, Milanović nije političar dijaloga, nego sukoba.
On kao da živi za trenutak da ponizi BiH u svakoj prilici i čuje aplauz svoje ostrašćene publike. Njega pretjerano ne zanima sva složenost izbornog zakonodavstva BiH, slučaj Sejdić-Finci i ostali, i nije voljan saslušati drugu stranu.
Zato njegov nadmen odnos, pogled s visoka i velika želja da medije iskoristi za vlastitu promociju neće biti od pomoći nikome u BiH, uključujući HDZ BiH”, poručuje on.
Takav pristup i politika u konačnici mogu voditi samo daljim podjelama.
“Politika nacionalnog interesa kao dominantne kategorije koja oblikuje ponašanja subjekata u međunarodnim odnosima ima za posljedicu podjele, sigurnosne dileme i na koncu ratove.
Možda Milanović nije toliko svjestan, ali njegova suverenistička sklonost sugeriše logikom političkog realizma pojavu novog anarhičnog poretka u Evropi s više međusobno suprotstavljenih polova, sfera interesa, koji održavaju mir samo politikom balansa sile.
Nije nepoznato iz historijskog ugla kako je multipolarna Evropa završila u prošlosti. Liberalna, zelena, socijaldemokratska, demokrišćanska, ukratko većinska Evropa ne želi povratak u prošlost.
Ona želi jake institucije, vladavinu prava, kolektivnu sigurnost, nastavak integrativne političke kulture, kakvu nudi euroatlantski poredak. Zato je Milanović na margini evropske politike i tamo će vjerovatno ostati”, zaključuje Hadžikadunić.
