Mural Branku Ćopiću u Beogradu postao je poligon za iživljavanje vandala, koji ga svakodnevno skrnave. I to za zlo, iz betona mu oči vade, za Antenu M piše Dragan Bursać.
Za one koji ne znaju, asocijacija “Krokodil” postavila je ovaj mural, po nacrtu čuvenog ilustratora Dušan Petričić smo prije dva mjeseca na Malim stepenicama, u neposrednoj blizini Brankovog mosta odakle je kako kažu “…ovaj esencijalni dječiji pisac mnogih djetinjstava presudio sebi samom”.
Valjda su te Ćopićeve oči vidjele više, dalje, bolje, šire od ovih beogradskih divljaka kada su prvo pogledom kazale Ziji Dizdareviću, znam ja nas, je*o ti nas.
Valjda su te oči vidjele prodornije kad su napisale sve ono što nam je obilježilo djetinjstvo, od “Mačka Toše” do “Orlova” koji uvijek prerano lete.
Valjda su te oči bile vidovitije, kad su odlučile da se tu, odmah, iznad Malih stepenica, skokom sa mosta tog 26. marta 1984. zauvijek zatvore.
I znao je Brančilo bolje nego iko kakvi su nam narodi i narodnosti, a pogotovo narod kome je pripadao, onaj srpski, sa svim vrlinama, a pogotovo manama.
Opisao je u “Prolomu”, ko je “Prolom” čitao- one silne pljačkaše, što su se za ustanike i gerlice narodne izdavali prije no što su ubijali i palili “turke i turska sela”, pa naknadno zvijezdu petokraku našivali na kapama.
Nije dao i nije dozvolio da ga svojataju i stavljaju u bajtice onih uskih nacionalnih književnosti.
Pa je od neozbiljnog politikanstva i narastajućeg nacionalizma, pobjegao u najozbiljniji žanr-dječiju književnost.
U “Jeretičkoj priči”, tačno je opisao ono što se zvala “crvena buržoazija”, na korak od metastaze u “nacionalističku partokratiju”.
Opisao je dakle, nastanak, razvoj, salto mortale i transormaciju jednog svijeta, prije no što se opetovano u krvi strovlio. To već nije mogao da gleda.
I sve ovo o Brančilu ne znaju oni što ga na silu betona i farbe pokušavaju oslijepiti. Oni ne znaju, ali nalogodavci i svi ostali koji kroje realnost i boje atmosferu današnjeg Beograda i Srbije itekako znaju.
Pa im od svih silnih stvarnih povijesnih ličnosti i imaginarnih junaka, od svih heroja i kukavica, eto, najviše smeta baš Brako Ćopić, topla duša krajiška i bosanska. Da li je zbog Zije, da li je zbog onih proročkih vizija i iskrenog opisa mentaliteta narodnog, da li je zbog petokrake koju nikad nije zamijenio kokardom?
Biće od svega pomalo i od svega zajedno.
I to je slika, prilika i dijagnoza najviše ovog danas srbijanskog društva, koje onako okrenuto na glavu promatra realnost, pa mu se sve što je gore čini dole, a sve što je dobro, pretvara se ukazom sluđenog uma u zlo.
I zato je Branko Ćopić i u smrti oslijepljen. Mada, opet, dobro je to. Da se samo probudi, pa da vidi kako mu ljuti neprijatelji i fašističke sluge četnici, odavno ukupiraše Beograd, pa da vidi, kako se te silne bradonje, sve sa ljotićevcima i nedićevcima-od parlamenta, do imena ulica protežu koliko su dugi nacistički široki- od Beograda do Banjaluke- odmah bi se Ćopić natrag u grob vratio ili bi opetovanim skokom okončao svoje hipotetičko bivstvovanje.
Ima ljudi u Beogradu, nije da nema, poput onih iz asocijacije “Krokodil” koji mural narisaše i koji se u svom FB saopštenju iskreno pitaju:
“Da li treba da nas čudi što u gradu zagađenom muralima koji veličaju ovejane ratne zločince i strane predsjednike čije su ruke do lakata umrljane krvlju nedužnih civila neko redovno vandalizuje spomenik Branka Ćopića?”
Odmah da kažem dobrim ljudima, ne treba da ih čudi.
Zapravo, bilo bi čudno kad bi Branko Ćopić ostao netaknut, kao partizan u gradu u kome četnici kolo vode i vladaju; u gradu u kome traje otvoreno prvenstvo svesrba u kvislinštvu. Pravo čudo bi bilo da ga ne oslijepiše.
“Do sad smo više puta morali da ga čistimo od autolaka kojim neko nama nepoznat i skroz naskroz nejasan uporno precrtava oči na ovom predivnom Ćopićevom portretu”, kaže se dalje u saopštenju.
A opet, meni se čini da su ti što gule Brankove oči isti oni što podižu ruke visoko u nebo put pozdrava sieg heil, dok traže “pravdu za čiča Dražu”, i slave “Ratka srBskog sibna” zajedno sa Vulinovim “čuvarima murala”, naravno onog Mladićevog zločinačkog. Ili kako im javnost tepa-navijači.
Ali pogledajmo realnosti u oči, moj oslijepljeni Brančilo! Dok državni službenici u civilu čuvaju mural ratnom zločincu Ratku Mladiću, za ovaj se tvoj moraju birnuti tek pojedini savjesni građani i odmah da ti kažem, ta bitka je unaprijed izgubljena.
Ne zbog građana, nego zbog države Srbije koja je izabrala heroje sa druge strane historije.
Eto, to je Srbija danas. Ne treba vam bolje, stručnije ili opsežnije istraživanje. Kopanje očiju Branku Ćopiću i vazdizanje zločinaca sa druge strane!
I onda, i sada, i u budućnosti, znam ja nas, je*o ti nas!”, napisao je Bursać.
