Vrhunski bosanskohercegovački, ali i evropski savremeni književnik i profesor Dževad Karahasan ove sedmice predstavio je u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine knjigu “Dnevnik selidbe”.
Riječ je o djelu koje je objavljeno još 1993. godine, a nastalo je tokom opsade Sarajeva. Dva dijela, odnosno eseja, dodana su 28 godina kasnije, tačnije 2021. godine, kada je ovo izdanje ugledalo svjetlost dana.
Neljudske okolnosti
No, to sve najbolje je objasnio Karahasan u vrlo iskrenom i otvorenom intervjuu za “Dnevni avaz”. Svako ko je barem nakratko proveo vrijeme s ovim, po svemu posebnim književnikom i profesorom može posvjedočiti kojom lakoćom sagovornika uvuče u priču, dok način njegovog izražavanja, uz samu mimiku i zvuk glasa, nešto je što ne želite prestati slušati.
Osvrnuo se na ratne godine, koje je i sam proveo u gradu za koji će se ispostaviti da je u modernoj historiji najduže bio pod opsadom, govorio je šta znači biti “zarobljen”, ali i o svom zdravlju, odnosno bolesti s kojom se veći izvjestan period bori.
Rođen je u Tomislavgradu 1953., najveći dio života proveo je u Sarajevu, a sada je najčešće na adresi u Austriji.
“Zdravlje nije baš dobro. Ponovo sam na kemoterapijama. Ovaj put sam došao samo zbog svojih doktoranata, na pet dana sam dojurio, između dvije kemoterapije.
Jer ne bih se dobro osjećao ako bi mladi ljudi imali problema zbog mene. Moji studenti me obavezuju, ja ih poštujem i volim. Morao sam doći zbog toga. Inače sam, nažalost, dugo vezan za bolnice i takve stvari. Ali bit će dobro – kazao je Karahasan za Avaz.
Kako je prvo izdanje “Dnevnika selidbe” izašlo?
“Knjiga “Dnevnik selidbe” je najvećim dijelom napisana za vrijeme opsade Sarajeva. Jedan dio tekstova su kratki zapisi, koji naprosto fiksiraju, bilježe neki događaj, susret, razgovor, a u kojima se reflektiralo, ogledalo ono u čemu smo mi u to vrijeme živjeli.
Drugi dio tekstova su eseji, pisani također u to vrijeme, ali duži tekstovi, koji nisu zapis događaja, nego refleksije, razmišljanja, pokušaji da razumijemo ono što nam se događa.
Knjiga je prvi put objavljena u kratkoj verziji 1993. godine, u to izdanje ušli su samo ovi kratki tekstovi, koji su, ako tako mogu reći, registrirali stanje ljudskih života ovdje.
A ovo izdanje?
“Moja urednica u Njemačkoj pročitala je slučajno dva eseja napisana u to vrijeme i htjela je pod svaku cijenu da odradimo još jedno izdanje s ovim velikim tekstovima. Esejima o umjetničkoj istini, o tome šta nam teatar može dati u nenormalnim, vanrednim životnim okolnostima, o odgovornosti književnosti, kulture za zlo koje ljudi proizvode, do toga šta nam može pomoći da preživimo neljudske okolnosti.
To je, kažem, dopunjeno izdanje kojem sam ja dodao samo dva eseja napisana nakon rata. Jedan se zove ”Tri koraka k vragu”, a drugi ”Uvod u melankoliju”. Knjiga je izišla 2021. godine, odnosno ovo drugo izdanje, i ponovo je dobila izuzetno dobre recenzije, ”planula” je. I onda sam po tome zaključio da bi je svakako trebalo objaviti i kod nas, jer mi još živimo, ako ne opsadu, onda posljedice opsade.
Važne stvari
Znate reći da, kada Vam kažu da Sarajevo nije kakvo je bilo, odgovorite da biste se zabrinuli da jeste. Pa kakvo je ono danas, a kakvo je bilo?
“Dobro ste me podsjetili… Ljudi mi često, pogotovo vani, objašnjavaju da nije ovo Sarajevo ono koje je nekad bilo, promijenilo se, a ja svaki put kažem: ”Srećom, jeste.” Jer živo je, zato se mijenja. Sarajevo u koje sam ja došao studirati 1972. bilo je mnogo manje od ovog današnjeg, manje je ličilo na ozbiljnu čaršiju nego ovo današnje. U nekim stvarima je bilo bolje, naprimjer, nisu se na svaku zelenu površinu uglavljivale zgrade, nisu se u stari dio grada uglavljivale supermoderne građevine, pješačke zone su se poštovale, ljudi nisu vjerovali da pokazuju svoju važnost time što imaju pravo voziti auto tamo gdje hodaju pješaci.
Dakle, u nekim elementima bilo je bolje od ovog današnjeg, u nekim elementima je bilo manje dobro. Vi danas, ipak, imate mogućnost iz Sarajeva direktno letjeti u Minhen, Berlin, ovamo-onamo, tada niste mogli. Danas ne možete vlakom otići dalje od Zenice, a u ono vrijeme ste mogli ići gdje god ste htjeli. Imali smo fantastičnu željeznicu.
Ali u nekim stvarima je ostalo isto. Kao svaki izuzetno izražen identitet, Sarajevo ima neke elemente koji se uopće ne mijenjaju. Naprimjer, humor. U današnjem Sarajevu se svakodnevno proizvode vicevi koji su sjajni, duhoviti, zločesti i veoma slični vicevima koji su nastajali u moje vrijeme. U današnjem Sarajevu ne možete biti “prohodali spomenik”, kao što niste mogli biti ni u ono vrijeme. Sarajlije vas danas, kao i onda, vole ili ne vole. Ali vam se ne dive.
Na koricama knjige ilustriran je izokrenuti grad, kakvo je sigurno Sarajevo tokom devedesetih bilo, kao i mnogi drugi bh. gradovi. Ali, skoro tri decenije od kraja rata, čini se, nismo mnogo odmaknuli.
“Da se mi razumijemo, uvijek se pronalaze različiti izgovori za vođenje ratova. Ti izgovori su uvijek u skladu s onim što u jednoj određenoj epohi može funkcionirati kao izgovor. Jer nećete ljude uspjeti oduševiti i gurnuti u rat ako kažete: ”Hajte ratovati da bih se ja obogatio.”
Ratovi se u pravilu vode zbog toga. Jedan sjajni francuski filozof istražuje gdje je Marks (Marx) bio u krivu, gdje je pogriješio i kaže: ”On nije shvatio da se ratovi i revolucije podižu uvijek da bi zaštitili privilegije onih koji vladaju ili da bi iste te privilegije donijeli novoj klasi koja misli da ima pravo na njih.”
Pa bogati ljudi zapadne Evrope šalju križare u Palestinu da oslobode Isusov grob od muslimana. Ti ratovi su koštali stotine hiljada života siromaha, milione djece ostavili siročadima i donijeli nezamisliva bogatstva nekima – onima koji su te ratove pokrenuli. Nakon vjere, ratovi su se vodili u ime demokratije, nacije, u ime bilo čega.
Kao čovjeku koji živi od kulture i za kulturu, strašno je to što su se ovi balkanski ratovi devedesetih godina vodili u ime kulture i nacije. Snovi o čistoj kulturi su uvijek ekstremno fašistički.
Zahvalan sam
Kako mislite?
“Kao što ne može biti čistog života, ne može biti ni čiste kulture. Vi, dok živite, u vezi ste sa svime. Svaki stanovnik ovoga grada ima u sebi iskustvo katoličanstva, pravoslavlja, judaizma, islama, ima u sebi iskustvo srpske, hrvatske, židovske, ruske, engleske, njemačke kulture. Naša predodžba romana temelji se na Bori Stankoviću, koliko i na Aliji Isakoviću, Meši Selimoviću, Ivi Andriću… I onda su došli neki ljudi koji pravdaju okove kulturom, željom za čistom kulturom, i hoće da mog najboljeg prijatelja fra Milu Babića zaštite od mene.
Ili da mene zaštite od moje žene. E, to je, ja mislim, jedan od razloga što su naše traume tako duboke i to je jedan od razloga što danas, s mnogo straha, mnogo panike, reagiramo na pokušaje tzv. međunarodne zajednice da nam onemoguće da se osjećamo kao građani i prisile nas na to da se osjećamo kao pripadnici nacija. Ja se svoje nacije ne odričem.
Ja pripadam toj zajednici, ali ne dozvoljavam da me se svodi na tu pripadnost i ne dozvoljavam da me uvjere kako mogu biti dobar Bošnjak samo onda kad mrzim Srbe ili Hrvate. Ja ih, Bogu hvala, ne mrzim, ja volim svoje iskustvo života sa Srbima i Hrvatima. Meni su te kulture, te nacije, nazovite to kako hoćete, mnogo dale, ja sam za to zahvalan.
Zbog odluke nekih moćnih ljudi da nam oduzmu to, mi danas ovako panično reagiramo na podvale tzv. međunarodne zajednice i ovako traumatizirano u sebi još nosimo užas devedesetih godina.
Cijeli intervju koji je napravila kolegica Nerma Ajnadžić čitajte na Avazu.
