Emir Hadžihafizbegović za HRT: “Nije lako živjeti Bošnjacima u RS jer zaista zadnjih 15-ak dana stižu vrlo alarmantne vijesti o ponašanju domicilnog stanovništva prema povratnicima u RS”

Poznati bh. glumac Emir Hadžihafizbegović gostovao je na HRT-u.

Odmah se prijestio iskustva sa početka korona pandemije.

“Vrlo traumatično iskustvo sam prošao. Podijelio sam to i s medijima i pošto je to bio početak korone, rekli su: ‘Nije to baš tako’, da bi mi poslije šest mjeseci, godinu dana, ljudi prilazili i govorili: ‘Znamo kakav si pakao prošao'”, prisjetio se.

Sanjao je da će postati sportski novinar, u glumi se zatekao slučajno. Danas kada je iza njega 65 igranih filmova, mnoge serije i predstave te brojne međunarodne nagrade, jedan je od ponajboljih glumaca s ovih prostora.

U filmu “Quo vadis, Aida?” redateljice Jasmile Žbanić igra glavnog zlikovca. Prvi dan snimanja je, kaže, bio vrlo težak. Osim što je trebalo obući 800 statista pa je taj proces počinjao već u 4 ujutro, zbog traume koja se probudila u ljudima morali su prekinuti snimanje.

“Ja sam ušao u toj prvoj sceni, krenuo u tu zločinačku agresiju, ljudi su počeli padati u nesvijest, statisti, ali ne figurativno nego doslovno”, ispričao je.

Prekinuli su snimanje.

“U ljudima se probudila trauma. Među njima su bili ljudi koji su i sami proživjeli neke druge patnje po drugim logorima. Bilo je statista iz svih krajeva BiH”, dodaje.

Igrati zlikovca mu je, kaže, u opisu radnog mjesta, a ova uloga je bila njegova lična katarza. Svaki čovjek koji gleda film “Quo vadis, Aida?” doživi, kaže, fenomen.

“Vi ne gledate taj film s distancom, kao što gledate Schindlerovu listu. Vi kad izađete poslije Schindlerove liste znate da ste gledali genijalan, težak, potresan, najbolji film o holokaustu, ali znate da je to negdje daleko iza vas. Kada izađete iz sarajevskih ili hrvatskih kina, u Srbiji se film ne prikazuje, vi ste i dalje suvremenici zločina.

Ja sam izašao sa zatvorene projekcije u Sarajevu, upalio mobitel, otišao na neki portal i vidio četnike koji se postrojavaju u Višegradu. Vidite divljanje ovo sada po RS za Božić, ispisivanje grafita po džamijama itd.

Mi smo u Bosni suvremenici Srebrenice na način da to nije film s distancom, da je to film koji mi još živimo i to u njegovom eklatantnom zločinačkom narativu. Onaj ko ne priznaje genocid spreman ga je ponovno počiniti.

Nije lako živjeti Bošnjacima u RS jer zaista zadnjih 15-ak dana stižu vrlo alarmantne vijesti o ponašanju domicilnog stanovništva prema povratnicima u RS”, rekao je, dodavši kako publika nema vremena procesuirati film “jer je to stvarnost u kojoj mi živimo”.

Na pitanje jesmo li što naučili, kaže:

“Zlo je aktivno, dobro je pasivno. Tu je problem. Mi živimo u jednoj civilizacijskoj inverziji gdje zlo doživljava svoje zvjezdane trenutke, a dobro je pasivno. Kad je Einstein bježao preko Tirane za Ameriku, on je rekao: ‘Mene ne čudi dolazak Hitlera na vlast, čudi me šutnja čestitih Nijemaca’.

Biti oportun, u nekoj vrsti konformizma i na bilo koji način ne imati stav po pitanju genocida u Srebrenici ili Vukovara, ili Drugog svjetskog rata ili holokausta nad Židovima, ili svoj stav o bilo kakvoj destrukciji, znači da je hedonizam nekako prevladavajuća karakterna osobina ljudi s ovih prostora.

I ta vrsta konformizma nije samo politički konformizam, nego je to zapravo jedan kukavičluk i potreba za lagodnim životom gdje empatija, moral, etika, svi ti atributi civiliziranog čovjeka doživljavaju ozbiljnu atrofiju, i to je ono čega je mene strah u vremenima koja dolaze.

Ne nekog novog rata, jer mislim da rata neće biti, ali me strah jednog novog stanja duha, jednog novog čovjeka u mentalnom smislu, u narativnom smislu, političkom smislu”, kazao je.

Desetak godina bio je ministar kulture u Kantonu Sarajevo. Politika je, kaže, neodvojiva od kulture – i obratno. Govorio je i o svojoj ulozi u filmu “Otac na službenom putu” te legendarnoj “Audiciji” koja je, kaže, u ono vrijeme razbijala tabue.