Iza njega su mnogobrojne uloge i angažmani. Regionalna je zvijezda koju vole i mladi i stari – samo za vrijeme njegovog nedavnog izazova, boravka u Bingo City Centru u Sarajevo, napravio je 10 hiljada selfija sa 10 hiljada ljudi za sedam dana – rekord za Ginisa. Enis Bešlagić ima svoj stav, kritikuje i politiku i političare, ukazuje na negativne pojave. Vjeruje da će pobijediti dobro i misli da je sada vrijeme da „pustimo svoj glas dobra, da se ohrabrimo u tome, da pokazujemo dobro, iskrenost i prijateljstvo, da budemo snažniji u tome, a ne da se povlačimo i da budemo odmaralište za budale“
Bešlagić je govorio za Startbih.ba.
Prvo da Vas upitamo, kakav je bio život u Bingu? Čuli smo da niste plaćali ni kiriju, ni hranu, ni piće…
-Što se tiče samog života u Bingu bilo je prelijepo, ne samo zbog neplaćanja, jer ja nisam od onih tipova koji ne plaćaju svoje obaveze. Sve ih redovno izmirujem kao i poreze našoj državi. Biti u tolikom centru sada u ovim godinama, to se zove kao zakašnjela reakcija. Kao dijete si maštao da budeš u nekom šoping centru, a sada si u onoj varijanti kad ne smiješ ništa jesti, paziš se, čuvaš se, udebljat ćeš se… Mogu reći da sam imao jedno nezaboravno iskustvo i mislim da su mi mnogi pozavidjeli na tome.
BIO SAM PONOSAN, I PLAKAO SAM
Publika Vas voli, što bi se reklo na sve četiri strane, ali posebno ova domaća. Pokazalo se to i u okviru ovog projekta – izazova koji ste nedavno imali u Bingo City Centru u Sarajevu. Svjedočili smo mnogobrojnim gostima i posjetiocima koji su zbog Vas tu dolazili čak i iz drugih bh. gradova. Imate li neki podatak koliko Vam ih je prošlo kroz kuću i šta Vas je posebno dojmilo?
-Ovo je i za mene bio neki šok, pozitivni, kad sam vidio koliko je ljudi dolazilo u Centar. Rekli su mi da je inače taj Centar dobar i da dobro radi, ali je tada ovdje dolazilo još više ljudi. Znam da su mnogi govorili da nisu mogli pronaći parking, da su znali kružiti po sat vremena pa su odustajali. Mislim da sam, sam ja ukupno, po statistici i kamerama što smo zabilježili za tih mojih sedam dana u Bingu, napravili 10 hiljada selfija sa 10 hiljada ljudi. Možda je to neki rekord, možda je za Ginisa.
Ali sa druge strane, nije u pitanju samo slikanje već pitanje jednog ponosa gdje vi stojite i gdje ljudi čekaju u redu po sat-dva samo da se uslikamo, da razmijenimo neki pogled, emociju, da mi stisnu ruku. Mnoga djeca koja su dolazila su djeca čiji su roditelji odrastali na nekim mojim serijama, to je, znači, već druga generacija djece.
Moram priznati da su dolazili iz svih dijelova regiona ne samo iz naše države. To mi je velika čast i veliki ponos i, koliko god sam bio umoran jer sam stajao do 10.00 sati naveče od 8.00 sati ujutro, bio sam preponosan. Znale su mi i suze krenuti od te količine emocija koje sam tu viđao. To je samo potvrda onoga što radiš, da djeca koja su čista i neiskvarena to prepoznaju i ja sam sigurno jedan od najsretnijih ljudi ovdje.
Ne možemo a da ne prokomentarišemo da konačno i u svojoj državi radite, imate profesionalni angažman. Dugo Vas ovdje nije bilo, a susjedi i komšije itekako su prepoznali Vaš kvalitet pa dugi niz godina glumite u mnogobrojnim serijama, filmovima, vodite šou programe… Definitivno ste regionalna zvijezda. Šta imate reći o tome?
-O tome volim reći da svako ko radi – radi, i da to za mene nikad ne predstavlja problem. Rođen sam u Jugoslaviji, odrastao uz glumce koji su tada radili u istoj državi. Raspadom te države i stvaranjem novih država nisu prestale moje ambicije i želje da sarađujem sa glumcima iz regiona i, hvala bogu, meni se to i ostvarilo. Tako da sam radio, a i čovjek sam koji ima svoj stav pa sam ga glasno i jasno iznosio, što nije bilo popularno.
Znao sam ovdje biti osuđivan od nekih ljudi zbog toga, pa su mi bukvalno indirektno uvodili neke sankcije da se baš ja ne uzimam u neke projekte. Sa druge strane, ja sam i prije toga dosta radio regionalno pa to nisam mnogo ni osjetio. Svugdje sam ja bio ja, bez obzira gdje i ko god me svojata.
To vam je kao kad gledate naše vrhunske sportiste. Sigurno se niko ne pita ni zašto Džeko igra u Interu, a ne igra u Želji, zašto tamo zarađuje toliko i toliko… Normalno je da ljudi rade. Ja sad evo radim tu jedan veliki projekat i, moram priznati, to jeste jedan moj veliki povratak na bh. scenu. Sve ove godine zapravo se i nije snimalo pretjerano velikih projekata što se mene tiče, ali se nadam da ću ja sada dati i svoj doprinos.
Sa druge strane, osoba sam koja voli da zna i sa kim radi projekat, nije samo dovoljno da radite neki veliki projekat. Bitno mi je i sa kim ću raditi, snimati. Hvala Bogu, sada mogu i birati, ne moram se zalijetati jer me ta neka vrsta popularnosti i nagrada ne interesuju. Najveća nagrada su mi ljudi što su dolazili i ovaj izazov koji sam prošao u Bingu. Mogli su to svjedočiti i mnogi kritičari koji su to vidjeli. Vjerujem da me sad barem poštuju.
ŠTA BI BILO KAD BI RENE BITORAJAC REKAO: „EVO MOJIH HRVATA“?!
Radite u inostranstvu, a zapravo sve vrijeme sa porodicom živite u Sarajevu, ne napuštate svoju domovinu. Kako uspijete sve to organizovati, izdržati, odgajati djecu, imati skladan brak…?
-Ja nikada nisam napustio ni domovinu ni Sarajevo, mi tu živimo sve vrijeme. Supruga je ta koja je ponijela najveći dio tereta u odgoju djece i prolazili su neke stvari – što god da ja napravim oni bi znali iskihati jer su oni tu. To je jednostavno tako, podijeljno je sve u životu i odgovornosti i obaveze.
Sigurno da bez pomoći supruge nema šanse da bih ja uspio napraviti ovo što jesam do sada. To mora biti uzajamno i jako je bitno da birate partnera i da znate sa kim ćete prolaziti i kroz one teške trenutke ne samo kad je lijepo i kad se smijete.
Kako ocjenjujete život u Sarajevu, u BiH? Dokle smo i gdje smo kad nas posmatrate iz Zagreba, iz Evropske unije?
-Ja samo ne znam kad smo mi to postali neki zatvoreni ljudi. Ne znam gdje se taj nacionalizam i šovinizam proširio. Kad bi čovjek ocjenjivao po komentarima, ne bih nikad došao ovdje u našu državu. Ali, hvala Bogu, sve je suprotno od onoga što možete pročitati. Uživam radeći i vrlo sam ponosan Bosanac i Hercegovac u regionu, uživam i snimajući na RTL-u.
Evo sad kad smo radili ovaj šou „Superpar“, tamo su Bosanci iz Bihaća bili najomiljeniji par pa ih je i sama kuća izabrala da budu pobjednici. Ja sam u svom obraćanju govorio: „Evo mojih Bosanaca. Dobro mi došli!“ Samo se pitam šta bi se desilo da bilo gdje kod nas na nekim našim televizijama snima, naprimjer, Rene Bitorajac pa da kaže: „Evo mojih Hrvata. Dobro mi došli!“ Kakvi bi tek onda komentari bili!?
Ali, iskreno da kažem, ipak je mnogo više ljubavi nego bilo čega drugog. To je ono što me i dan-danas drži u BiH, ta širina, ta duša. Tako da mislim da jeste svugdje lijepo i uređeno, ali, vjerujete, nama samo malo fali da budemo uređeni poput evropskih zemalja. Što se tiče duše, toga imamo za izvoz. Mislim da je to naš najveći kvalitet koji mi možemo ponuditi Evropi i tim uređenim zemljama koje nekad izgledaju i presterilno.
U NOVOM FILMU O BORCU MMA I UFC GLUMIM …
Našli smo Vas u Moldaviji. Šta radite tamo?
-U Moldaviji sam završavao snimanje filma „Megdan između vode i vatre“, film po scenariju i u produkciji Alekse Balaševića, koji je radio sa jednim vrhunskim režiserom iz Bugarske, Todorom Čapkanovim. Predivno iskustvo, fenomenalna glumačka ekipa. Snimali smo film za mjesec dana. Film govori i prati priču boraca MMA i UFC gdje igram jednog od menadžera. Mislim da će film biti jako zabavan, bit će prvi s ovih prostora koji se bavi ovom tematikom. Jedva čekam da on izađe, a nadam se da će to biti negdje na jesen. Bit će oko toga velika pompa zasigurno, jer smo napravili veliki film, produkcija je iz više zemalja, internacionalnog karaktera. I jako, jako je dobar film.
„Neće X zraka kroz Bošnjaka“, čuvena je replika iz filma Pjera Žalice „Gori vatra“, u kojem ste glumili glavnu ulogu. Ima u tom fiilmu još nekoliko vrhunskih replika koje opisuju poslijeratna zbivanja u Bosni i Hercegovini. Organizuje se u filmu i doček predsjednika SAD-a, ušminkava se sve kako bi se skrenula pažnja sa javašluka, kriminala i korupcije i prikrilo stvarno stanje stvari u državi. Koliko smo odmakli od naše tadašnje tragične zbilje koju je Žalica na duhovit način prikazao u ovom filmu, snimljenom prije 20 godina?
-Mislim da je taj film postao kao čitanka, svi već dosta toga znaju o njemu. Bio je to moj prvi film i moja velika uloga, moja velika emocija. Što se tiče samih replika i scenarija tog filma, bojim se da nismo daleko odmakli, čak mislim da smo se unazadili kad danas slušam tu nacionalnu i političku retoriku. A film je sniman 2003. godine, to je znači prije 20 godina.
Mi djeci moramo ponuditi više od ratne retorike i stradanja, moramo im pružiti budućnost. Naravno da se ne zaboravi što je bilo, ali pored tih tema moramo imati teme o perspektivi i budućnosti. Ne možemo svi samo pričati o ratu, ne možemo svi samo pričati o stradanjima.
Ko god priča o budućnosti ovdje se osuđuje, kao a ne pričaš o onome što je bilo. Bio sam, nažalost, i dijete tog rata i prošao sam to, i oko tih stvari mi niko nema šta pričati, znam kakve su to strahote. Samo želimo da ostavimo djeci neku ljepšu i zdraviju budućnost. Mi smo ti koji smo odgovorni i neko mora preuzeti tu odgovornost. Vidjet ćemo što nam slijedi. Nadam se da ćemo se udaljiti sa te mrtve tačke. Evo već je 20 godina od filma Gori vatra, zamislite da kad se od tad nismo pomjerili šta će biti dalje!?
SVI ČEKAJU NEKE VELIKE ULOGE DA DOBIJU A ONDA STOJE NA BIROU
Ne ustručavate se javno iznositi mišljenje o našim političarima i njihovom radu. Kad podvučete crtu, da li vrijedi borba u masi koja šuti i trpi, tapše te po ramenima, hvali i podržava na društvenim mrežama ili zauvijek napušta svoje domove?
-Mislim da vrijedi! To je pokazala i ova zadnja posjeta ljudi koji su dolazili u Bingo. Mislim da ljudi ovdje vole kad neko kaže svoj stav, jasno, glasno i hrabro. Ja imam svoju slobodu bez obzira što će neko ocijeniti da nešto ne snimam i da ne radim ovdje zbog svojih stavova. To je, što se mene tiče, veliki plus i ništa loše nisam rekao.
I sve bih opet isto ponovio. Mislim da su to stavovi koji se moraju čuti. Sva ta borba meni je donijela slobodu i, danas, ovaj rezultat. Nekad u životu, u karijeri, morate izgraditi reputaciju i ona se gradi godinama, to je pitanje imidža. Neke stvari dolaze vremenom. Mislim da zaista sad sve te replike i dan-danas odzvanjaju duboku i da će ostati negdje upisano kao i neke uloge koje sam odigrao.
Nekada smo imali obrazovni program, a danas imamo društvene mreže, farme, rialitije, filmovi su puni nasilja, kokain se uredno šmrče i promovira u muzičkim spotovima… Koliko zapravo sve to utiče na devijacije u društvu ili su one posljedica nečeg drugog?
-Mislim, zapravo, da sve devijacije u društvu idu od nečinjenja nas, nismo odgovorni. Kad proizvodimo programe – kakve vrste programa proizvodimo, kad snimamo reklame – kakve vrste reklama!? Kakve poruke šaljemo ljudima?! Ne mogu da shvatim da sportisti danas reklamiraju alkohol i kladionice, a sa druge strane kao idemo na stadion pa ćemo se napit’ pive, pa ćemo se tamo pobiti. Pa sportisti još kažu sutra je da popijete pivu, dvije, tri…
A ja tjeram dijete u sport, kontam, neka ide tamo da ne puši, da ne pije, da se ne drogira a onda vidimo da isti takvi sportisti stoje iza tako nečega. Što se tiče obrazovnih programa njih je jako malo, kao nisu popularni, a država ne subvencionira te programe koji moraju da se proizvode bez obzira na njihovu komercijalnu isplativost.
Malo se radi na tome, mlađi glumci uopšte više ne rade te vrste programa, ne znam, valjda im je iz poniženja, svi čekaju neke velike uloge da dobiju a onda stoje na birou. A jedno je more mogućnosti dječijih programa i emisija koji se ne snimaju, a populacija je željna toga. Ne mogu da vjerujem da sam ja neko ko ima 48 godina i da mala djeca vole i dolaze da se slikaju sa mnom, pa kontam, gdje su te mlađe kolege da to rade, kolege starije, režiseri da snimaju dječije filmove, rade neke serije za tinejdžere. Ne, samo su teme odrasli, samo kriminal, lopovluk, stradanja… Kao da nema života izvan toga. I onda je normalno da ljudi odlaze odavde, da više ne žele biti ovde.
DANAS JE SVE TAKMIČENJE
Nekada smo poštovali nastavnike i profesore, ustajali kad ulaze u učionice. Danas djeca pucaju u njih. Roditelji ih napadaju zbog četvorki, a ni neki nastavnici, kažu, nisu sjajni – u svom obraćanju vrijeđaju djecu. Kako smo se ovoliko pogubili, gdje pogriješili?
-Mi smo se kao roditelji prestali igrati i prestali se šaliti. Sve ide iz toga. Kad dođeš kući odmah pališ informativne emisije, teške teme, djeca bulje u mobitele, prepuštena sebi. Najlakše ih je tako animirati. Rijetko gdje ćeš vidjeti porodici da idu da se igraju, smiju, šale. Mi smo to nekad kao djeca radili, danas nije više takvo vrijeme. Danas te animacije moraš tražiti pa i na društvenim mrežama, tamo ih moraš animirati.
Roditelji bi da odgajaju dijete, a najlakše je da im uvale telefon u ruke, neka se neko drugi igra sa njima. Kad im se to vrati kao neki bumerang onda se pitaju šta je ovo bilo. Gdje smo se to pogubili? Pa svi smo se pogubili. Mislim da svi zaslužujemo jedan kolektivni reset, jedno preispitivanje svih nas. I treba da svoje dijete odvedemo u park, možemo da stavimo dva kamena i da se igramo lopte. Ne moraju to biti vrhunski sportovi i sportaši koje od naše djece pravimo. Mi smo nekad igrali zbog igre i druženja, i oni koji su znali i koji nisu, sve sportove. Danas je to sve neko takmičenje, frustracije, ko je bolji, egomanijaci… Sami smo krivi tome.
NAŠE JE DA GRADIMO MOSTOVE
Ima li nam spasa?
-Naravno da nam ima spasa, samo je spas uvijek u manjini. Treba tražiti svoje mikrobaze, treba stvarati svoje ekosisteme i ekodruštva u kojima ćeš birati one sa kojima ćeš provoditi svoje vrijeme. Ne možeš mijenjati svijet, ali možeš barem okolinu u kojoj ćeš ti biti i boraviti. Što više tih malih zdravih oaza će nas nekako više odrediti, pomoći nam da preživimo u svemu tome. Sigurno je spas u tim malim grupa gdje ćemo se mi poslije pronalaziti i ujedinjavati. To je tako…
Poznati ste kao duhovit glumac. Koliko zapravo unesete svojih šala i ideja i koliko uspijete da redatelje i scenariste nagovorite na neke izmjene u likove koje glumite tokom snimanja? Možete li nam navesti neke primjere?
Pa kako bih rekao, ja sam čovjek koji se voli igrati i igra se stalno. Toliko je godina prošlo pa i dan-danas nasmijavam svoju porodicu, naravno, znam ja njih nekad i nasekirati i naljutiti. Nisam se prestao igrati, prednost je što sam sačuvao to dijete u sebi i što se ja zaista igram. Što se tiče samih tekstova za ulogu oni su mi osnova za igru, a sve ostalo dolazi prirodno i spontano. Naravno, to pripisujem božijem daru.
Ljepota toga je da ja sam sebe iznenadim kad nešto kažem ili kad nešto izađe duhovito. Sačuvati tu igru, spontanost i neposrednost možete samo ako ste otvoreni, pristupačni, dostupni, ako ste širokih i stavova i pogleda i života samog. To su sigurno prednosti koje dovode do toga da to sačuvate, pa i svoj izgled. Da izgledate i mladoliko i nasmijano i vedro. Bar to možemo pokloniti jedni drugima. Osmijeh se ne plaća.
Jednom ste rekli da kad vani kažete da ste Bosanac i Hercegovac odgovaraju vam da nema BiH. Je li se to promijenilo, šta Vam sada govore?
-To kako će se neko osjećati je njegova individualna stvar, možete se osjećati kako god želite i niko nema pravo pitati vas zašto se vi tako osjećate. Ja se osjećam Bosancem i Hercegovcem, bukvalno u tom smislu. Ja bih najradije ljudima podijelio brojeve po rođenju pa nakon dvadeset godina da im kažu kako se zovu, kojoj religiji pripadaju i da vide ko su im najbolji prijatelji, ko su najbolji ljudi, da to nisu svi iz njihovog nacionalnog, etničkog ili vjerskog bazena.
Ne stvaram ni protekcije ako je neko iz ovog ili onog mjesta, za mene su svi moji. A moji su ljudi koji su dobri, pozitivni i veseli. Koji nisu moji oni se poznaju. Vrlo je jasna granica između nas i njih, vrlo jasno je to iskomunicirano. Njihovo je da ruše mostove, njihovo je da napadaju, naše je da branimo i gradimo.
Pa svako svoj posao. Nemam im se potrebe pravdati. Živim svoj život i idem dalje. Mislim da nas ima dovoljno na tom putu, da smo sigurno mnogo jači, ali nismo bili glasniji. Mislim da je sada vrijeme da i mi pustimo svoj glas dobra, da se ohrabrimo u tome, da pokazujemo dobro, iskrenost i prijateljstvo, da budemo snažniji u tome, a ne da se povlačimo i da budemo odmaralište za budale.
Cijeli intervju čitajte na Startbih.ba.
