Sejo Sexon, Elvis J. Kurtović i Zenit Đozić su 1993. godine u intervjuu za časopis “Dani”, između ostalog, govorili o odlasku Neleta Karajlića i Emira Kusturice nakon početka opsade Sarajeva.
Intervju je u digitalnoj formi objavio Index.hr u saradnji s Yugopapirom, a prenosimo ga u cijelosti.
Možda posljednji medijski fenomen koji je gotovo bez izuzetka imao općejugoslavensku percepciju, čak i kada je postojanje spomenute države u nekadašnjim okvirima bilo isključivom prošlošću, bio je televizijski projekt “Top lista Nadrealista”.
Kada se već mislilo da je TLN nepovratno otišla u prošlost kao dio razorenog koncepta Bosne kao Jugoslavije u malom, dogodilo se ponovno radijsko izdanje ove emisije, ovaj put u okviru Dežurnog mikrofona, rijetke svijetle točke unutar ovdašnjeg informativnog sistema.
Nakon što su ovaj grad napustili ljudi koji su slovili za najpopularnije i medijski najažurnije promotore onoga što je “Top lista nadrealista” značila, emisija je ponovo u rukama ljudi kao što su Elvis J. Kurtović ili Sula, uključujući i one koji su ostali i po mnogima ove nove emisije možemo svrstati u njihove ponajbolje projekte.
Ipak, šta s ljudima poput Emira Kusturice, mentalnog gurua članova TLN, ili Neletom Karajlićem, tipom koji za ljude što već mjesecima s puškom čuče u rovovima tvrdi da su kompleksaški miševi?
Elvis: Pošto se jedno vrijeme ovdje nisam ničim bavio, vodio sam neki normalan život i radio u Vodoprivredi, često sam putovao jer sam imao emisiju na jednom privatnom zeničkom radiju i kada bih išao tim krajevima, viđao sam tačno ta neka sela i barikade. Prolazio sam kroz jedno selo gdje sam ugledao gomilu potpuno novih kontejnera, neko ih je kupio tako izglancane i idealne za barikade.
Prema tome, mnogi se čude zašto je mnogo pjevača pobjeglo, ali su oni bili ti koji su tačno znali iza kojeg brda stoji koja barikada. Zato su pobjegli, a ne zato što su pokvareniji od drugih. Dok običan čovjek, koji svaki dan ide na posao, kući gleda YUTEL u kojem oni kažu da neće biti rata i da u Bosni neće komšija na komšiju.
Što se tih stvari tiče, svako može da ima svoje političke stavove. Kusta je od svih nas imao nekako najradikalnije. Ipak, poslije izvjesnog vremena normalno da je prestao da koketira s politikom i tim nekim utjecajnim ljudima. On je Sarajlija, kao što smo i svi mi Sarajlije i on voli sve ovo. Međutim, prekasno je skontao s kim ima posla, vidjelo se to po njegovim zadnjim izjavama.
Po nekom ovdašnjem rezonu on je trebao da tamo ostavi nezavršeni film, porodicu i dugove i da dođe ovamo po pušku. Zato što to nije uradio ispao je izdajica. I on je morao misliti na prezimljavanje, svaki čovjek ima svoju priču.
Sejo: Ljudi kažu Nele je znao. A ko nije znao? Ko poslije Vukovara nije mogao znati? Sjećam se da sam iz zajebancije zvao prijatelje kod sebe da na TV-u gledamo rat, kao da je utakmica. Nakon razvaljivanja Hrvatske i Slovenije svi su znali da će do toga i ovdje doći, ali su ljudi sami vjerovali da će to baš njih mimoići.
U svemu tome mnogo je bitnije to što ti nemaš struje i vode i što ti je hladno pa sutra možeš umrijeti nego što je otišao neki Goran Milić. Ljudi svu energiju iscrpljuju misleći o tome šta bi uradili Neletu, Kusturici, Bregoviću…
Elvis: Moje mi neko iskustvo kaže da ti ljudi koji najviše na njih viču, da bi oni to isto uradili, pobjegli. Za neke se “Top lista nadrealista” u današnje vrijeme i u ovakvom okruženju ne čini previše prikladnom, potencirajući verziju kako u ratu nema mjesta za šegu. Već samim svojim djelovanjem nadrealisti dokazuju suprotno.
Zenit: Već smo prošli četrdesetu emisiju, a mi smo radili i kada su padale batine, u vrijeme Hrvoja Ištuka. Onda možeš raditi i kada padaju granate.
Elvis: To je sudbina ovog naroda, da mu je podrum suđen.
Sejo: Pa šta ja znam, sve je bilo upereno na to da ljudima više ne bude smiješno, možda je to i bio cilj svega ovog. Sjeti se zadnje scene u filmu “Cabaret”, kada se ljudi prestaju smijati kabareu, kada ostanu samo ona izdužena lica u ogledalu.
Elvis: Počeli smo raditi u vrijeme kada su svi govorili “Samo da se iseli Maršalka. Čim se iseli, bit će bolje.” Čim se iselila, moglo se normalno prići do televizije. Sada nam je puno lakše. Mislim, doći do televizije.
Sejo: Ma ljudi se još vole smijati. Šegu je teško napraviti, ali se je lako smijati, čak i ljudima koji mjesec provedu u rovu.
Elvis: To ima i u knjigama psihijatara, smijeh kao kategorija. Ipak, od svih ljudi okupljenih oko New primitivesa i TLN, pojedinačno gledajući, Elvis J. Kurtović bio je najizrazitija medijska pojava. Jedna od njegovih najboljih zajebancija s početka karijere bila je polemika s Bregovićem preko stranica Starta. Zanimljivo je, međutim, da sada gradom kruži kaseta s Bregom umaljanim fekalijama dok Elvisov nekadašnji menadžer Goran Marić, alias Malkolm Muharem, po Srbiji izjavljuje da su New primitives izmislili Srbi da zajebavaju muslimane.
Elvis: Zanimljivo je u tome da je ta pisma Bregi pisao Malkolm, koji je pričao da se ovdje može uspjeti samo pljuvanjem drugih ljudi. Mislim, to je i sada evidentno sa njim jer on je odavde pobjegao radi ogromnih dugova, tamo negdje oko prošle Nove godine. Onda je došao u svoje selo pored Ilijaša, obukao četničku uniformu i Sonji Karadžić rekao kako je ona super pjevačica i da bi joj radio ploču.
A film s Bregom? Nisam ga gledao, je li se Brega dobro pokazao? Je li se obrukao? To oko New primitivesa, njega smo Sula i ja izmislili, ali svaki čovjek ima svoje poglede.
Jedna od stvari koje su uvijek bile bitan dio šarma TLN jest njihovo nepogrešivo pronicanje u mentalitet i karakter ovdašnjeg običnog čovjeka. Onog čovjeka koji je iz situacije da svaki dan ide na posao i djecu nedjeljom vodi u kino i na utakmice postao žetonom na zelenoj čohi ruleta svjetske politike.
Zenit: Kada smo nedavno davali intervjue za neke strane listove, novinarka nas je pitala da li možemo napraviti neke skečeve o Clintonu koje bi tamošnji čitatelj mogao razumjeti. Onda sam ja njoj probao objasniti da je nama Clinton i zanimljiv i pravo super, ali on ne ide po vodu, ima struju i nema problema s hranom, i da je to nama mnogo zanimljivije nego njegova pobjeda na izborima.
Ipak, ovo što mi radimo ima velikog medijskog odjeka. Poslali smo neke kasete vani i po nekim povratnim informacijama vidimo da nas jako slušaju. Mogu nas hvatati i u Vojvodini, na moru, čak i u Srbiji, a to je veliki paradoks ovoga rata.
Elvis: Ma djeca, koja su ustvari naši glavni konzumenti, ništa ne znaju, stariji nas vjerojatno mrze. Zenu bi prvog ošišali, ali djeca…
Zenit: Ma nama je ustvari zajebano.
Elvis: Ponestalo mu konzervi… Mnogi kažu da ovo ide kraju. Tako misle i nadrealisti.
Zenit: Evo, ovako. Na kraju će Elvis bili naš kulturni ataše, Sula će biti direktor ZOI hotela, a ja ću usred parka postaviti moju brončanu statuu u prirodnoj veličini pa ću je moći redovno obilaziti. Mi smo optimisti.
Elvis: Zenit je jedini od nas praktični optimist.
Zenit: Statua je dobra i za ptice. Pošto će imati falus u erekciji, koji će zračiti optimizmom, čitavo jato ptica će se na proljeće tu moći smjestiti.
