Banjalučki portal Buka napravio je priču o legendarnom sportisti Fikretu Hodžiću.
Stanovništvo mjesta Kozarac nadomak Prijedora, u toku proteklog rata u Bosni i Hercegovini, mnogo je propatilo, a na stotine ljudi izgubilo je život. Gotovo čitave porodice su nestale, a danas se u centru Kozarca nalazi spomenik posvećen žrtvama tog stravičnog zločina. Taj dio Potkozarja naseljavalo je bošnjačko stanovništvo, koje je početkom 1992. godine prognano, a kuće su opljačkane i oputošene. Nakon rata, prognanici su se počeli vraćati i danas je Kozarac jedno moderno mjesto u kojem se pristojno živi. Međutim, ratne rane ostale su duboko urezane u duše povratnika, koji su doživjeli mnogo nepravde i zla tokom proteklog rata.
Ekipa Buka magazina prije nekoliko sedmica bila je u Kozarcu u posjeti spomen kuću legendarnog Fikreta Hodžića, bodibildera koji je tragično okončao svoj život početkom 1992. godine, a ubijen je na par metara od kućnog praga. U ovom tekstu nećemo osuđivati nikoga, jer oni koji su krivi za ratne zločine procesuirani su i dobili kazne koje im je odredio međunarodni sud. Jedina namjera nam je da se prisjetimo sjajnog čovjeka, Fikreta Hodžića, koji je imao zaista prebogatu sportsku karijeru. Spomen kuća je otvorena na inicijativu njegove supruge Suade Hodžić, a kada smo stigli ispred tog omanjeg objekta, dočekala nas je upravo ona. Supruga zapravo i vodi goste kroz spomen kuću, jer niko bolje od nje i ne poznaje privatni život i karijeru njenoga supruga.
”Početak karijere moga muža Fikreta je davne 1973. godine. Tada je počeo sa vježbanjem s betonskim tegovima koje je sam pravio. U početku su to bili mali tegovi, a vremenom je prelazio i na veće. Kada smo se vjenčali 1975. godine, on je nabavio profesionalne tegove i počeo aktivno da trenira i da vježba na spravama. Već 1976. godine on je bio prvak Jugoslavije i, kako je tada osvojio titulu, bio je nepobjediv u svojoj kategoriji sve do prokletoga rata. Bio je prvak prvo u lakoj kategoriji, a kasnije i u srednjoj kategoriji”, kazala je naša sagovornica, prisjećajući se vremena kada je njen suprug osvajao medalje.
Da bi se osvojilo takmičenje u bodibildingu, pripreme moraju da budu ozbiljne, ali nisu ni pripreme za svako takmičenje jednake.
”Pripreme su počinjale od prvoga februara i tada se aktivno trenira dva puta dnevno uz specijalnu ishranu. Sve to traje do tridesetog oktobra, a onda se odlazilo na takmičenja. Naporan rad je bio neophodan, ali moj suprug je disciplinovano vježbao i zato je i bio najbolji”, rekla je gospođa Suada.
Spomen kuća je otvorena na njenu inicijativnu, a želja da je otvori javila se još prije dvadeset godina. Međutim, nije bila u mogućnosti da otvori spomen kuću sve do ove godine.
”Nisam imala ni hrabrosti da se upustim u sve ovo dok nisam dobila podršku. Jedan porodični prijatelj izrazio je želju da uradi spomen ploču. Došao je s pitanjem da li mu dozvoljavam da on to uradi. Ja sam mu rekla da ćemo zajednu to uraditi. Kada je spomen ploča urađena, ja nisam mogla odoliti, a da ne tražim prostor u kojem će se nalaziti spomen soba. Tada mi je u susret izašao efendija Amer sa pričom da će se graditi memorijalni centar šehida i da je jedna prostorija već planirana da se ustupi mome mužu. Ja sam tek tada u sve ušla, jer sam dobila vjetar u leđa, pa sam, dok se ne otvori memorijalni centar, iznajmila ovaj prostor i tu stavila predmete i stvari vezane za karijeru moga supruga”, kazala je sagovornica.
U spomen sobi nalazi se i dio posvećen Fikretovom i Suadinom sinu Džemalu, koji se isto kao i njegov otac bavio bodibildingom i bio prvak Bosne i Hercegovine, ali je tragično izgubio život 2000. godine. Suada danas živi sama, a njena ćerka živi sa svojom porodicom u Njemačkoj.
”Naš život nije bio lak, ali je bio lijep. Nažalost, sve to je prekinuto 1992. godine. Ovdje u spomen sobi nalazi se mnoštvo fotografija iz tog Fikretovog perioda kada je bio nepobjediv na takmičenjima širom Jugoslavije. Tu su i sportski časopisi i magazini koji su pisali o mom mužu. Tu su tegovi i sprave na kojima je vježbao. Sačuvana je neka Fikretova garderoba. Moj muž je, osim što je bio petnaest godina prvak Jugoslavije, bio i vice šampion Evrope u Londonu, a u Kairu je bio 1981. godine treći u svijetu”, priča Fikretova supruga.
Fikret je veliki sportista i o njemu su znali mnogi bodibilderi svjetske klase, a jedan od njih je i legendarni Arnold Švarceneger, koji je jako teško podnio smrt svoga kolege. Hodžić je osnovao prvi bodibilderski klub u BiH 1975. godine u Trnopolju i nazvao ga Partizan. Sva sjećanja na ta vremena danas se nalaze u omanjoj spomen sobi u Kozarcu, koja je otvorena prije par sedmica, a koju vodi njegova brižna žena Suada.
”Ja sam zaista oduševljena odzivom ljudi i podrškom. U nedjelju je bilo otkrivanje spomen ploče isped naše porodične kuće i dvorište je bilo maleno za broj ljudi koji su tu prisustvovali. Bilo je tu ljudi iz Slovenije, Hrvatske, cijele BiH. Trebali su doći i naši stari prijatelji iz Srbije, međutim, bili su spriječeni zbog bolesti. Ja sam u kontaktu sa Fikretovim sportskim kolegama koji se nalaze širom Jugoslavije, ali i svijeta”, rekla je sagovornica.
Kada je došla na ideju da iznajmi kuću u kojoj će se nalaziti spomen soba, Suada je planirala da troškove tog projekta izmiri kroz donacije, a to je nekako i uspjela i, kako kaže, do sada je prijatelji nisu iznevjerili.
”U početku su mi mnogo pomogli sportisti i stari bilderi iz Kozarca i oni su te početne radove pripomogli kako bi ova kuća izgledala onako kako sam zamislila. Jedan Fikretov nekadašnji protivnik s takmičenja iz Njemačke javio se i poslao mi pet stotina evra. Nisu nas zaboravile ni kolege koje sada žive u dalekoj Americi, a rodom su iz Kozarca. I oni su pomogli saniranje ove kuće kako bi sve doveli u red i napravili pristojnu spomen sobu za mog Fikreta. Tako da sam uz pomoć svojih dobrih kolega i starih prijatelja uspjela u namjeri da napravim mjesto na kojem će stajati predmeti i stvari vezane za mog supruga, kako njegova karijera i trud ne bi otišli u zaborav”, kazala je sagovornica.
Iako je u teškoj finansijskoj situaciji, a od mjesečnih primanja ima samo suprugovu nadoknadu, koja iznosi oko dvije stotine i pedeset maraka, gospođa Suada stojički podnosi životne nedaće. Tokom ovoga intervjua bilo je preteško i preemotivno razgovarati sa našom sagovornicom, jer ona je sve vrijeme u očima zadržavala suze, ali se ponosno trudila da ne zaplače. Treba istaći i da se ona sama u mladosti bavila bodibildingom i da je samim tim upućena u sve vezano za tu vrstu sporta, a upravo joj je možda to i pomoglo da što hrabrije podnese životnu tragediju koja ju je zadesila.
”I taj novac koji primam dolazi iz Federacije BiH, a u Republici Srpskoj nisam ostvarila nikakva prava vezano za nekakav dodatak, penziju i slično. To što dobijam preko muža je naknada za civilne žrtve rata. Moj muž je poginuo u trideset devetoj godini života 9. jula 1992., ubijen je iza mojih leđa, a i naša djeca su bila tu. Sve se desilo pedesetak metara od naše porodične kuće u Kozarcu i zato i jesmo postavili spomen ploču u voćnjaku moga muža, koji se nalazi u dvorištu našeg doma. Iako je moj muž žrtva rata, nisam uspjela dobiti ništa na nivou entiteta Republike Srpske, a kada sam podnijela molibu dobila sam odbijenicu”, kazala je sagovornica.
Gospođa Suada je odlučna u svojoj namjeri da spomen soba njenog muža uvijek bude otvorena bez obzira u kojem se prostoru ona nalazila. Ona se nada da će se spomen soba što prije premjestiti u memorijalni centar kod Šehidske džamije u Kozarcu, ali dodaje da, ako bude primorana i duže nego je planirala da daje kiriju da bi spomen soba trajala, ona će izdvajati sredstva za nju.
”Ja sam živjela za Fikreta i bila sam mu podrška u karijeri. I Fikret je znao reći da bez moje podrške ne bi bio ono što je postigao i mogu potvrditi da u tome ima istine. Sada poslije svega, ostala sam da vodim ovu spomen sobu i da u razgovoru s posjetiocima oživljavam i evociram prelijepe uspomene koje me vežu za mog muža i sport kojim se bavio. Ovo je sada moj život i trudiću se da na najbolji mogući način ostavim sjećanja na mog Fikreta”, rekla je naša sagovornica.
Razgovor sa gospođom Suadom bio je u isto vrijeme žalostan i predivan, mučan i lijep, jer ljudske sudbine, pogotovo na ovom našem prostoru, zaista znaju na čovjeka da djeluju sumorno, međutim, od naše sagovornicom smo se ipak uspjeli rastati sa osmijehom na licu i u nadi da će ovaj narod naučiti nešto iz svojih pogrešaka i da se više nećemo vraćati zlu koje nam ne da da krenemo u svjetliju i bolju budućnost.
