Glumac Feđa Štukan igra glavnu ulogu u seriji “Kotlina” Danisa Tanovića i Aide Begić. O ovom glumačkom iskustvu, problemima u filmskoj branši i detaljima iz privatnog života govorio je za Klix.ba.
U okviru 28. Sarajevo Film Festivala, odabrane zvanice su u Vijećnici imale priliku pogledati prvu epizodu “Kotline”, kriminalističku mini-seriju od pet epizoda koja, koristeći istragu ubistva u Zemaljskom muzeju, uspijeva dočarati savremeno Sarajevo u kojem je okrutni sistem vrijednosti iz predratnog vremena u sudaru sa kapitalizmom današnjice.
Krimi priča prati policijskog inspektora Ediba Pašića, kojeg tumači Feđa Štukan, a koji nakon što je pronađeno tijelo u sarajevskom Zemaljskom muzeju, “zaranja” u današnje Sarajevo kako bi pronašao nestali sefardski tekst iz 14. stoljeća.
Također, pokušava dokazati sebi da grad koji je nekada volio i koji nikada nije smogao snage da napusti i dalje postoji. U seriji, pored Štukana, glume i Ida Keškić, Boris Ler, Izudin Bajrović, Vedrana Božinović i drugi.
Bh. publika će “Kotlinu” u septembru moći pogledati na Mojoj TV. Kao što većina ljudi zna, Danis Tanović je u toku snimanja doživio privatnu tragediju. Njegov sin Orhan povrijeđen je u saobraćajnoj nesreći. Nasreću, ovaj 16-godišnji mladić uspio se oporaviti.
“Ta nesreća nas je sve u potpunosti izbacila iz tračnica. Ipak, postojali su rokovi koji su morali biti ispoštovani i nakon nekog vremena smo morali nastaviti. Stalno smo bili u kontaktu s Danisom i pratili situaciju, ali je bilo jako teško skoncentrisati se na rad.
Moram istaći da je Aida Begić uradila nevjerovatan posao. Nemam ništa osim riječi hvala i za njen i za Danisov rad. Jako se radujem nastavku radnje. Da li sam zadovoljan finalnim proizvodom? Bolje bi bilo adresirati ovo pitanje publici, ja sam zadovoljan radnim procesom i reakcijama publike”, rekao je Štukan.
Bosanskohercegovačka kinematografija je često kritikovana zbog niskobudžetnih filmova o ratu, koji, kako mnogi tvrde, uopće nisu kvalitetni. Glumac se slaže s ovom konstatacijom.
“Kritike su upućene s pravom. Kao da 30 godina snimamo jedan te isti film. Često imam osjećaj da upravo moja branša nosi ogroman dio odgovornosti za opće stanje svijesti, zbog kojeg ne možemo da se pomaknemo niti jedan korak naprijed. Upravo mi potenciramo ratne teme, a niko nas na to ne tjera.
Čini se da je od fondacije lakše dobiti pare za film koji promoviše naš jad, koji je već izgleda postao dio kulture, nego za neke druge teme”, objasnio je.
Dodao je da moramo znati da je ovdje već odrasla generacija koja nije bila u ratu i ne želi da bude opterećena našim glupostima, a upravo mi ih trujemo.
“Ne žele da misle o ovom ratu, kao što ni mi, u njihovim godinama, nismo razmišljali o Drugom svjetskom ratu. Pitanje je samo, znamo li mi uopće više napraviti film o bilo čemu drugom? Imamo li mi uopće išta drugo da ponudimo?
Ja mislim da imamo, ali kako dobiti novac za to? To je pitanje za milion dolara i treba ga postaviti filmskoj fondaciji i žiriju koji odlučuje o finansiranju.
Možda žiri osjeća moralnu obavezu da gura upravo te priče. Treba ih pitati zašto se finansiraju filmovi u kojima smo svi predstavljeni kao glupani. Ja iskreno ne vidim nikakav patriotizam u tome, ako je to bio cilj”, kazao je.
Na pitanje misli li da je Sarajevo Film Festival istinska slika Sarajeva ili je ipak riječ o lažnom glamuru, odgovorio je:
“Te stvari su svugdje lažne i namještene, to je jednostavno dio showbusinessa i marketinga. SFF za sve nas ima ogroman značaj, to je naš najvredniji brend i moramo ga čuvati. Donosi isključivo pozitivne stvari ovom gradu i zemlji. Mi nemamo ništa toliko veliko i važno, a da se ne veže za rat i divljaštvo.
SFF nas u svijetu predstavlja kao civilizovane ljude, to jeste lažno, ali nema veze, ipak prija. Bar da se nakratko osjećamo kao normalno društvo”, naveo je.
Štukan je poznat kao osoba koja u svakom intervjuu sasvim iskreno govori o svojoj borbi protiv ovisnosti, političarima i drugim ljudima “iz sjene” koji su krivi za propast BiH. Za razliku od njega, mnogi drugi umjetnici “mudro” šute. Smatra da ga iskrenost nije koštala u bilo kojem segmentu glumačke karijere ili životu općenito.
“Objasnit ću zašto tako mislim. Vjerujem da su me, zbog mojih stavova producenti izbjegavali jer su vjerovali da zbog mog imena na kasting listi neće dobiti novac za film ili seriju, ali ja na to gledam sa pozitivnije strane. Kad pogledam poslijeratnu bh. kinematografiju mogu da kažem da sam u velikoj mjeri sretan što nisam dio toga.
Tako da mi je iskrenost ipak pomogla u životu, spasila me od gomile loših filmova i serija, u kojima, da sam igrao, danas ne bih imao ovoliko posla, u to možete biti sigurni. Na kraju sam ipak profitirao. Ipak se isplati biti iskren”, ispričao je.
U proteklom periodu se u BiH počelo snimati nekoliko serija. Pored “Kotline”, snimala se serija “Na rubu pameti” Elmira Jukića, uskoro će početi snimanje serije “Kad sam bio hodža” Ademira Kenovića itd.
Produkcija srbijanskih serija odavno je na zavidnom nivou, a u proteklom periodu Štukan je mnogo snimao tamo. Zanimao nas je njegov odgovor na pitanje može li naša kinematografija doseći regionalnu.
“Ne, ali desit će se nešto puno veće, ljepše i važnije od toga. Novac koji je ‘upumpan’ u regionalni serijski program je povezao filmske radnike s ovih prostora. Gotovo da više ne postoji produkcija u kojoj nisu zastupljeni filmski radnici i producenti iz svih zemalja bivše Jugoslavije, što se tiče naše branše.
Zbog istog jezika kojim govorimo, ovo lagano postaje jedno veliko tržište. Razmjena glumaca do koje je došlo uslijed hiperprodukcije, omogućit će prodaju serija regionalno i donosit će nekoliko puta veću zaradu nego da ih prodajete lokalno. Profit će nas spojiti. Ekonomija.
Tako treba da bude, to je zapravo jedini logičan slijed događaja. Dolazi bolje vrijeme, siguran sam u to i drago mi je što ću učestvovati u tome”, objasnio je.
U filmovima i serijama uglavnom glumi “opasne” likove. Moglo bi se pretpostaviti da je to zbog njegovog izgleda, ali on se ne slaže s tim. Na pitanje postoji li bilo kakva vrsta diskriminacije muškaraca u filmskoj industriji kada je riječ o tome kakav tip glumaca reditelji najčešće biraju, odgovorio je:
“Ne bih to nazvao diskriminacijom. Izgled igra ulogu, ali nije presudan. Gluma je puno važnija. Životno iskustvo se vidi u kadru. To nisu stvari koje se daju odigrati, ili je tako ili nije tako. U kadru se ne može lagati, sve se vidi”, naveo je.
Često spominje kćerku Ayu. Sve ljude koji su pročitali njegovu knjigu “Blank” naročito je dirnula emotivna posveta upućena njoj. Aya već zna većinu detalja o očevoj prošlosti.
“Bitno je da Aya zna ko sam i kakav sam, šta drugi misle o tome je irelevantno.
Moguće je da će joj to nekad neko spomenuti, ali, ako nakon 20 godina ne mogu shvatiti da je to stvar daleke prošlosti, onda to neće shvatiti ni nakon 40. Najočigledniji parametar gluposti je upravo nemogućnost promjene mišljenja, bez obzira na količinu i snagu dokaza koji vam se ponude.
Mišljenje je biološko-hemijski proces koji je, na svu sreću, kod nekih ljudi malo drugačiji, jer da nije tako, ne bismo imali braću Wright, Nietzschea ili Teslu. Da svi mislimo isto, još uvijek bismo živjeli u mraku”, zaključio je Štukan.
