U selu Pjevalovac, sjeverno od Dervente, uz sami put koji vodi od Derventskog Luga kroz Kuljenovce i Pjevalovac do regionalnog puta uz rijeku Savu nalazi se fenomen koji nadživljava vrijeme i sve nepogode i u svojoj dugotrajnosti stalno se obnavlja.
Riječ je o takozvanom Djevojačkom ili Curskom grobu koji se nalazi na imanju hrvatske povratnice Marice Sirovina uz samu njezinu, u ratu porušenu, pa obnovljenu kuću. Njezina majka koja se iz Koraća udala u rod Sirovina prenijela joj je legendu o tome grobu, a ona ju je čula od svojih novih ukućana, a oni pak od predaka i tako s koljena na koljeno.
Vrijeme nastanka legende i vrijeme događaja nepoznato je, kao što su anonimni i akteri priče, ali priča je poznata i na nekim drugim mjestima u Bosni i Hercegovini barem u svojim bitnim elementima: djevojka koja smrću brani svoju čast i zbog toga postaje predmet poštovanja, štovanja pa i čudesnih djela.
Djevojka je – tako je Marici pričala majka – čuvala blago na ovoj brdovitoj pjevalovačkoj kosi kada su putem koji se danas ne koristi, ali mu je stara trasa sačuvana, naišli turski vojnici. Vidjevši je onako lijepu a samu uhvatili su je i pokušali na silu uzeti. Ona se tako silovito opirala da su je bijesni odlučili ubiti. Odsjekli su joj glavu, a glava se otkotrljala niz brdo i na mjestu gdje se zaustavila progovorila je: “Onaj tko posjeti moj grob u Mladu nedjelju prije izlaska sunca ozdravit će od glavobolje ako je ima.” Tu je pokopano i djevojčino tijelo i od tad se grob čuva i štuje i na njemu se čudesa događaju.
Marica se sjeća da su ljudi,uglavnom katolici, često dolazili na mjesto groba ili pojedinačno ili privatno. Nije bilo nekoga termina ili blagdana u godini kada bi se ovdje okupljalo više ljudi ili kada bi se slavila misa ili neka druga zajednička molitva. Meďutum, glas o ozdravljenjima od glavobolje stalno je bio živ.
Grob se nalazio na rubu šumarka, s onu stranu rivine kojom su otjecale vode nakon kiša i proljetnog otapanja snijega. Nije bio ničim posebnim obilježen osim križem koji je netko od vremena do vremena zamjenjivao kad bi dotadašnji od starosti dotrajao. Tako je bilo do pred sami rat, kada je žena iz Koraća, Marija Delija Čolić u zahvalu za ozdravljenje od glavobolje dok je bila djevojka podigla novi križ, ali i ogradu oko groba od taraba i posadila smrču iznad groba. Marija sada ima 86 godina i živi u Slavonskom Brodu obrađujući još uvijek svoj cvijetnjak u dvorištu, kojim se ponosi i ona i njezino susjedstvo.
Tarabe su se sačuvale i tijekom rata kada je cijelo selo uništeno i devastirano, a grob nije. Nije ga kasnije bilo teško pronaći i ponovno odlaziti do njega. Marija je ponovno sve još ljepše obnovila i tako je to trajalo dok priču o grobu jedne prilike od bjelobrdskog župnika vlč. Željka Marića nije čuo Stipo Zeba, svećenik ličko-senjske biskupije koji je rođen u Bijelome Brdu. Prisjetio se kako je još u djetinjstvu slušao kako ljudi o tome pričaju i poželio je vidjeti to mjesto. Mislio je da ondje postoji neka kapelica, ali kad je vidio da se radi samo o obilježenom grobu, odlučio je da će se angažirati da se nad grobom podigne kapela i da se grob tako obilježi i sačuva za buduća vremena.
Akcija je ubrzo počela. Prijelaz preko potoka je premošten i uravnan, podignuta je i opremljena kapelica otvorenog tipa da ljudi u svako vrijeme slobodno mogu ući u porostor. Grob je ukomponiran u pod kapelice iza oltara i prekriven staklom, a na stražnjem zidu postavljena je slika – reljef koji prikazuje djevojku i napadače. Kapelica je svečano otvorena zadnje nedjelje mjeseca kolovoza i taj termin je prihvaćen kao budući dan godišnjeg okupljanja i misnog slavlja na grobu nepoznate svetice.
A svetost i čudesnost djevojačkog groba u Pjevalovcu iskusio je i sam vlč. Zeba koji je trenutno župnik zanimljive župe Krasno na vrhu Velebita, gdje se svetište Gospe od Krasnoga štuje i posjećuje još od 13. stoljeća. Kaže da je imao česte migrene i s njima se teško nosio, ali otkad je završio izgradnju kapele nad djevojačkim grobom glavobolje su prestale. I ne samo njemu! Također i njegova sestra je doživjela isti osjećaj ozdravjenja kad je posjetila grob i molila se na njemu kao i njihova nevjesta rodom iz Johovca.
Iskustvo ozdravljenja od teških glavobolja svjedoči također obitelj Sirovina, Franjo i Kata, koji su se u svoju kuću u Begluke davno vratili i ondje žive već dugo nakon rata . Njihova kći je patila od teške migrene i majka joj je savjetovala da odu do groba u Pjevalovcu. Jednom prilikom pošli su glavnom cestom kroz Dubočac i s te strane ušli u put kroz Pjevalovac polako tražeći i raspitujući se za mjesto gdje bi bio Djevojački grob. Kad su ga našli, pomolili su se na grobu i pošli svojoj kući. „Nikada više nakon toga – kaže Kata – moju kćer nije zaboljela glava“. To doista zvuči čudesno!
Čudo je i to što se jedan tako anoniman događaj s bezimenim akterima tako dugo zadržao u narodnom pamćenju, a podloga mu je bio samo jedan teško primjetljiv grob obilježen običnim drvenim križem. Djevojački grob u Rami, na Kedžari na Vran planini, bio je obilježen kamenim spomenikom i znalo se i tko je djevojka (Diva Grabovčeva) i njezin ubojica (Tahir-beg Kopčić) pa onda i vrijeme kad se događaj dogodio, a to je bulo u 17. stoljeću.
Ovdje se,pak, iz nevjerojatnog pamćenja običnih ljudi rodila i očuvala vjera u konačnu pobjedu vrline i dobra koje ima čudesnu snagu i nadživljuje stoljeća. Zato vrijedi posjetiti Djevojački grob u Pjevalovcu i bez glavobolje, tek onako iz znatiželje.
