Jelena Brkić-Šmigoc, govorila je o svojoj živopisnoj sarajevskoj katoličkoj porodici i očuvanju katoličkog identiteta u multireligijskoj zajednici. Istakla je da je u vremenu kada je malo boja prisutno u okruženju, Božić blagdan koji se svim čulima osjeća.
“I mirisom i okusom, ali i očima. Najvažnije je, da Božić osjećamo onim što je duboko u nama, a to je srcem. Iščekivanje je vrijeme koje je pred sami Božić, vrijeme adventa i iščekivanje u kojem svako jutro odlazite razgovarati sa svojim Gospodinom i trenutak kada dolazi u malim jaslama u liku djeteta.
I tu je zapravo ta radost Božića, kada činite male žrtve da biste došli do tog jednog radosnog trenutka – Badnje večeri i Badnjeg dana pa onda i Božića za koji se vežu ti neki prvi darovi iz djetinjstva. Kako odrastate i sazrijevate, onda na potpuno drugačiji način i duhovnu dimenziju doživljavate taj praznik”, ispričala je Brkić-Šmigoc.
Don Luka Brković, penzionirani župnik sa Marijin Dvora, pojasnio je zbog čega se baš bor kiti.
“Badnjak je jedno veliko drvo, korito u kojem se ložilo i po tome je dobilo ime. A bor je došao nama iz tog staroslavenskog pretkršćanskog vremena i preraslo je u bor kod nas, kod pravoslavaca je to nešto drugo. Tako da, što se ide dalje to postaje sve nakićenije.
Jedanput smo čak imali pred crkvom imali jaslice i neko nam je ukrao Isusa, pa sam onda rekao neka je, neka ima još neko Isusa, nije samo naš”, našalio se Don Luka Brković.
Njegov dobar prijatelj Fra Mirko Majdandžić, gvardijan samostana u Fojnici kazao je da bi svi blagdani trebali imati dimenziju podjeljivosti s drugima.
“Ako samo mi koji smo katolici slavimo Božić, a oni koji žive s nama na pet metara udaljenosti ne osjete nimalo te dobrote i radosti, mislim da je to neki nedostatak. Mi u Fojnici, gdje sam trenutno, a koja je sada već poprilično nakićena, moram reći da mi to nismo tako rano kitili već na Badnjak. Dakle, sutra se tek kiti krizman, danas je to otišlo malo previše u komercijalu”, naglasio je Fra Mirko Majdandžić.
Govoreći o polnoćki nekada i sada, Brkić-Šmigoc ističe da sam protok vremena sa sobom donosi i promjenu te da je upitno koliko je ona kvalitetna ili ne.
“U to se ne bih usudila ulaziti niti analizirati jer nemam toliku kulturu sjećanja. Ja sam neko ko je u Sarajevu rođen i živim i te polnoćke jesu uistinu uvijek iščekivanje unutar porodice, prepune uzbuđenja. Važno je unutar same porodične zajednice da se kroz misno slavlje dočeka taj blagdan.
Međutim, bude tu interesantnih trenutaka, neki moji prijatelji su znali dočekati do kraja blagdan, neki su na sredini mise odlazili tako da je sve različito.
U samoj Katedrali je često bilo ljudi koji su šetali ulicom, ali unutra dolazili i bili cijelu misu. Vjerujem da tradicija postoji i dalje, pandemija jeste učinila svoje, ali godine ranije su bile one u kojima su građani Sarajeva dolazili na polnoćku”, ispričala je sagovornica, prenosi N1.
Don Luka Brković, rođen je u Rostovu, ali ga Sarajlije svojataju i smatraju legendom ovog grada. Pitali smo ga da li mu i koliko to znači?
“Imao sam mnogo ponuda da odem u inostranstvo i da tamo služim, ali ja sam ostajao ovdje (u Sarajevu op.a.), nigdje nisam želio ići.
I jednom prilikom sam čak rekao ‘ako za mene nema mjesta, ja ću biti taksista dok se mjesto ne pronađe’. Tako da, naravno da mi je drago da sam tu i mnogi me ljudi prepoznaju, kada dođem u općinu po neki dokument naprimjer i čovjeku zaista godi da je priznat i da ga poštuju”, istakao je.
S obzirom na to da Fra Mirko Majndandžić izvrsno svira gitaru, u studiju N1 je unesena blagdanska atmosfera kada je zasvirao, a svi prisutni zapjevali božićnu pjesmu.
