I Osmanu i Nadi i Aci bismo danas, na socijalnim mrežama i u medijima, trebali objavljivati čestitke za rođendane, uz najljepše želje njihove djece i unuka. Ali, dođe tako neko vrijeme, da za kosti roditelja nudimo novčane nagrade, piše Sergio Šotrić..
“Mi, maturanti Stare mostarske gimnazije, koja je tada 1984. sa ponosom još nosila ime pjesnika ljubavi Alekse Šantića, nismo ni u najružnijim snovima mogli sanjati, da ćemo samo par godina kasnije, naše roditelje i članove naših porodica, kao civilne žrtve ratnih zločina tražiti po koncentracionim logorima, da ćemo ih iskopavati iz masovnih grobnica, njihove kosti izvlačiti iz jama i šikara hercegovačkih bespuća, te da će se još „sretnici“ među nama moći zvati oni, koji kosti svojih najmilijih do danas pronađoše i primjerno sahraniše, u poređenju sa onim nesretnicima među nama, koji i danas još uvijek za kostima najmilijih tragaju i čije porodične grobnice još čekaju na rahmet i pokoj duše onih, koji su ih od malena podizali, odgajali, koji su im život dali.
To što su se očevi i majke mojih školskih prijatelja zvali lijepim imenima npr.: Osman, Aleksandar, Nada itd. ne bi trebalo da igra bilo kakvu presudnu ulogu u njihovim životima, ali upravo ta „pogrešna“ imena im – na ovaj ili onaj način – početkom 90tih godina obezbjediše mjesto na dugim listama nedužnih žrtava ratnih zločina.
Nismo mi Mostarke i Mostarci u ovoj apokalipsi sami, istu ili sličnu sudbinu dijelimo i sa npr.: Srebrenicom, Grabovicom, Prijedorom, Ljubuškim – sa mnogim mjestima, koja su se ranije (a i danas) potpuno opravdano nalazila u turističkim prospektima, kao idilične destinacije naše najljepše Bosne i Hercegovine.
Danas mnogi od nas nisu samo od Vardara pa do Triglava, nego čak od Osla pa do Sidneja. Sretnemo se svakodnevno elektronski, na socijalnim mrežama. Tako i jučer, otvorih internet- čaršiju po navici, a na profilu moje školske-gimnazijalske sestre Elvire Ele Stojić pročitah objavu, koju ovdje prenosim u cijelosti:
100.000 MARAKA
Visoka novčana naknada za informaciju koja će me dovesti do posmrtnih ostataka oca Aleksandra ACE Stojića odvedenog iz stana u Ulici M.Đikića 14, na starom Veležovom igralištu 29.10.1993. u Mostaru.
Olakšajte sebi i pomozite meni! DNK analizom ćemo utvrditi da se radi o mom ocu, da ga časno sahranim kako je i živio, pored žene za koju je i život dao. Da spustim cvijeće na grob i njemu, toj dobroj duši od čovjeka i da se tako završi ova agonija duga 29 godina.
Tata, ovo je očajnički pokušaj tvoje Ele i Vanje da te sahranimo. Tata, volim te.
Već 29 godina moja prijateljica Elvira Ela Stojić traga za svojim ocem, Aleksandrom Acom Stojićem, kojeg su 29.10.1993. u trenirci i papučama, iz njegovog stana u Mostaru, kao civila, žutim mercedesom, odveli bojovnici HVO i od tada mu se gubi svaki trag.
Bilo je to tri mjeseca, nakon što je odvedena i na mostarskoj trim stazi – u blizini predivnog mostarskog naselja Bare – brutalno ubijena Acina supruga i Elvirina majka – Nada rođ. Frenjo – zajedno sa još dvije nedužne žene Hatidžom i Elvedinom Kajtaz i desetomjesečnom bebom.
O ovom ratnom zločinu sam pisao jos 2015. godine, u tekstu pod naslovom: „Ako susjedi šute, ako su komšije nijeme, ako danas ne držimo do sebe, opet će nam pucati u bebe
(link na bebe-https://www.tacno.net/moimostar/ako-susjedi-sute-ako-su-komsije-nijeme-ako-danas-ne-drzimo-do-sebe-opet-ce-nam-pucati-u-bebe/)
Ela i njene dvije sestre su majku Nadu odavno sahranile, a za oca Acu se ni danas ne zna – ni gdje je ubijen, ni zašto.
I ko zna, ko je još i na koji sve način podijelio/prenio/prepričao ovu priču, dok je ona danas evo ovdje došla i do tebe, poštovana/poštovani – priča o jednoj od mnogobrojnih bolnih sudbina, nama znanih i neznanih, sudbina onih, koji su nam bili očevi i majke, sestre i braća.
A na kraju dana, svi mi u Bosni i Hercegovini smo rod rođeni, te zbog toga puno izbora i nemamo – možemo ili da živimo bratski, ili da umiremo brato-ubilački. Aleksandar Aco Stojić je želio živjeti bratski, komšijski, susjedski – u Mostaru, u Bosni i Hercegovini, u srcu Evrope.
I Osmanu i Nadi i Aci bismo danas, na socijalnim mrežama i u medijima, trebali objavljivati čestitke za rođendane, uz najljepše želje njihove djece i unuka.
Ali, dođe tako neko vrijeme, da za kosti roditelja nudimo novčane nagrade.
Odustati neće ni Elvira, ni Vanja, ni velika većina onih ,koji još uvijek traže, koji još uvijek čekaju na informacije. Ja ne znam, ko će od vas poštovana/poštovani u budućnosti biti uz njih, ko će im pružati podršku (u bilo kojem obliku), da li će im pomoći dragi Bog, milostivi Allah, ili će posao neumorno raditi nadležne državne institucije.
Ja samo znam da ja hoću – bratski, komšijski, susjedski.
