Tridesetsedmogodišnji Dženis Ćatić i njegov četiri godine stariji brat Irfan, porijeklom iz Nevesinja i skoro tri decenije stanovnici Mostara ne traže sažaljenje, već pravdu.
Ne traže sadaku, već sigurnost. Sigurnost krova nad glavom i bezbrižno djetinjstvo, koje je njima kao dječacima ukradeno. Traže poštovanje spram žrtve koju su podnijeli i golgote koju su prošli. Priča o njihovoj sudbini para grlo i tjera suze na oči, a zbog višegodišnje nevjerovatne nepravde koja im se nanosi odlučili su prvi put javno progovoriti – piše Avaz.
Rodno selo Hrušta kod Nevesinja napustili su 1992.godine, kao dječaci od sedam, 11 i 12 godina, koliko je tada imao najstariji brat Džemal. Zajedno sa svojim roditeljima, tada 38-godišnjacima i grupe rođaka i komšija. Tražili su put spasa u nastojanju da se domognu slobode u Mostaru.
– To što smo mi proživjeli ne bih poželio najvećem dušmaninu. Na tom putu su nas zarobile jedince srpske vojske, paravojne formacije, kakve li već. Zarobili su nas i odveli na Zijemlja. Odmah po dolasku otpočelo je mučenje naših roditelja i iživljavanje na njima.
Mučili su ih na sve moguće, najsvirepije načine, a nedavno smo saznali da nam je majka silovana. ..Bila je presuda…Dobio je četiri godine- priča nam Dženis drhtavim i plačnim glasom, dok se Irfan slušajući svog brata gušio u suzama.
I brata Džemala su zlikovci, kaže, tjerali da se krsti.
Ubrzo su odvedeni u policijsku stanicu u Nevesinje.
– Bili smo djeca logoraši. Znam nismo jedini. S nama u tom logoru je bila i bebica od tri mjeseca, a svakodnevno smo gledali kako muče ljude. Možda su naša imena nekome i poznata, jer, iz tog logora nas je spasio Čovjek, molim vas velikim slovom napišite, pokojni Đuro Ivković, policajac. Bio je dobar s našim rahmetli babom. Krišom nam je donosio štrucu hljeba, a onda je jedne noći rekao da se ne bojimo. Izvukao nas je i prebacio na sigurno u Stolac.
Posthumno je nagrađen za građansku hrabrost… Tu su nas naši prebacili u Đački dom u Čapljinu, gdje smo imali amidžu. On, rahmet mu duši i strina su nas pazili kao svoju djecu, ali teško je bilo.. A, mi smo cijelo to vrijeme mislili da sanjamo, da ćemo se probuditi i zagrliti babu i majku- priča on.
Tu je njih trojicu sudbina razdvojila. Da olakšaju jednom amidži, starija braća su otišla u Mostar kod drugog amidže. A, onda je stigao, kako kaže Dženis, drugi rat, kada je HVO počeo protjerivati Bošnjake iz Čapljine.
– Nakon te traume rata, golgote osvanuo je dan da se sastanem s braćom. Ali, u našem zagrljaju nije bilo babe i majke. A, nadali smo im se, sanjali ih, jer do nas su došle informacije da su se zarobljeni nevesinjski civili javljali nakon dvije godine od Konjica, Nikšića do Srbije. Nažalost, naši roditelji su nakon mučenja strijeljani i bačeni u jamu Šuica na Zijemljima – nastavlja on bolnu ispovijest.
U Mostaru se, u naselju Zalik, 1994.godine osnovao dječiji dom posredstvom španskih organizacija, trojica Ćatića su bili prvi stanari. Tu su započeli novi život s nepoznatim ljudima. Imali su podršku rodbine. Ti nepoznati ljudi, vaspitači njihovi su im, kaže, pružili maksimalnu podršku da se školuju, dobiju zanat u ruke i da ih izvedu na pravi put.
– Uspjeli su u tome, nismo bili gladni, žedni, bosi, ali smo odrasli bez majčine ruke i očevog savjeta…Sudbina je tako htjela – kaže Dženis.
Uslovi nedostojnog čovjeka
Po izlasku iz doma krenuli su zarađivati, najstariji Džemal je odabrao očev zanat automehaničara, Dženis je otvorio autopraonicu, a Irfan se odškolovao za konobara.
Započeli su kuću u naselju Mazoljice, da ostvare krov nad glavom, a nakon što se Džemal oženio, njih dvojica su dobili smještaj u Bafo naselju. Nažalost, ni to nije išlo glatko. Zahvaljujući utjecaju jednog čovjeka, koji je poznavao njihovu situaciju, dobili su dva stančića u kojem žive 17 godina. Irfan sa suprugom i kćerkom, a Dženis i njegova supruga sa dvije kćerke.
Nakon 17 godina života u naselju za „sirotinju i bijedu“ u uslovima nedostojnog čovjeka, gdje se plafon obrušava kada se tuširaju, a vlaga razvlači na sve strane, shvatili su da ne postoje ni za jednu instituciju. Svaki opravak, kvar, sve troškove su snosili sami.
Kada je prije godinu otpočela izgradnja dvije stambene zgrade od po 26 i 27 stanova u okviru CEB II projekta za braću Ćatić se ukazala nada da će, napokon, dobiti svoj krov nad glavom.
– Nažalost, ta nada je umrla. Nema nas na spisku. Prije godinu i nešto me pokosio koronavirus i završio sam u bolnici s teškom embolijom pluća. Stradalo mi je i srce tada. Više ne mogu raditi posao koji sam radio. Poslije mog izlaska iz bolnice krenula je priča o spiskovima.
Otišao sam u Stambeno, u Gradsku upravu, da vidim kako aplicirati, međutim, od šefa Odjela dobijam informaciju da on ne raspolaže informacijom ko će u te stanove.
U međuvremenu smo shvatili da je obavljena anketa sa stanarima, zapravo, supruga se sjetila da je gospoda iz Gradske uprave dolazila, a kada im je ona pokušala predočiti našu situaciju, starija gospođa je odbrusila da smo mi započeli kuću.
A, znate kako smo je započeli. Tu ispod naselja je općinska zemlja, a prije nekoliko godina, preko noći je krenulo parcelisanje, kao neke boračke organizacije su to predložile. Nas niko nije obavijestio, nakon čega smo brat i ja na svoju ruku ogradili dio koji je preostao.
Podnijeli smo zahtjev za legalizaciju, ali su nas odbili. Žalili smo se i opet dobili odbijenicu. Toliko o tome. I, sad, eto, nemamo pravo na dva stana od ukupno 55. A, neki koji imaju i kuće, koje su smjestili na djecu, imaju.
Nama ne treba sažaljenje, želimo da se radi po pravdi i kako koga sljeduje. Kada vratimo film svih ovih godina dolazimo do zaključka da ne postojimo za institucije, uvijek nam fali neki papir, bodovi.
Pa, nas je gospodin iz Gradske uprave, iz Stambenog pitao ko je nama dao potvrdu da pripadamo kategoriji porodica poginulih boraca i šehida! Zamislite to – govori Dženis.
Koliko su ova braća nevidljiva za sistem govori i činjenica da je jedino njihova kuća u selu Hrušta neobnovljena.
– Ili je bila velika ili prevelika. Nevjerovatno je to. A, tadašnjim koji su se pitali u Nevesinju, kada je krenula obnova, dolazili su ljudi koji su govorili: „Ako imate imalo srca, napravit ćete kuću Mujinoj djeci“. Nisu do danas. Pred tom ruševinom ima samo rasvjetni stub, a i njega su htjeli ukloniti – uključuje se Irfan.
Svake dvije godine, nastavlja Dženis, prolaze reviziju za smještaj u Bafo naselju.
– Ponižavajuće je to, vjerujte. Daj ovaj papir, onaj, ovjeri ovo, ono. Pa, ja sada pijem vreću lijekova. Ponašaju se prema nama kao da smo stoka. Neka je na sramotu sve insitucije od grada Mostara do države, od gradonačelnika do svih ministara.
Nikad do sada nismo istupali u javnost, bila nas je sramota. Ali, ovo sa ovim novim stanovima koje će dobiti ko zna ko, mislim, zna se, je kap koja je prelila čašu. Kad se vratimo iz Stambenog moramo piti lijekove za smirenje. Eto, do toga su nas doveli- zaključuje Dženis.
Iz Gradske uprave nam je rečeno da je zgrada u naselju Sutina, u koju sa svojih prozora gledaju braća Ćatić, izgrađena s ciljem zatvaranja kolektivnog centra u Sjevernom logoru, gdje uz takozvane paviljone ima i objekt „Žuta kuća“ i čiji će stanarima u novoizgrađenim stanovima imati osiguran alternativni smještaj.
Podsjetili su da je riječ o projektu Ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice F BiH koji su utvrđivali kriterije.
– U komisiji je bilo sedam članova, od čega su dva iz Gradske uprave Mostar i jedan iz Centra za socijalni rad – objašnjenje je iz Gradske uprave Mostar.
