Glumac Izudin Bajrović rođen je Pljevljima, no svoj život nakon završetka Akademije scenskih umjetnosti 1987. godine nastavlja u Sarajevu.
Iste godine postao je član Drame Narodnog pozorišta Sarajevo i od tada uzlaznom putanjom počinje graditi svoju karijeru.
Odigrao je veliki broj uloga u bh. pozorištima, ali i u onim u našem regionu. Njegovo glumačko umijeće gledalo se i širom Evrope, kako u predstavama, tako i u filmovima: “Remake”, “Gori vatra”, “Kod amidže Idriza”, “Živi i mrtvi”, “The Warriors”, “Halimin put”, “Ničija zemlja”, “Kuda ideš, Aida”, “Deset u pola”.
Trenutno ga bh. publika može gledati u seriji “Pevačica”, u kojoj Bajrović glumi Crnog maga. O ovoj ulozi, kinematografiji u bh. društvu, radu u ratnom Sarajevu i o tome kako se osjeća što će uskoro postati djed, razgovarali smo u ovom intervjuu.
U seriji „Pjevačica“ igrate Crnog maga. Seriju trenutno emitira TV Pink BH i reakcije su veoma dobre. Kako ste Vi doživjeli tu ulogu i seriju uopće?
– Serija “Pevačica” je snimana prvog pandemijskog ljeta, kada smo se svi još jako plašili kontakta, blizine, velikih okupljanja, a nas stotinu na setu. Valjda sam tad i razbio strah od Covida. Nisam znao da se sada prikazuje.
Već je to stara priča, jer sam nakon “Pevačice” snimio mnogo drugih stvari, ali znam da mi je bilo drago kada su mi ponudili ulogu Crnog maga, jer je lik nosio u sebi natprirodne sposobnosti, što reče jedan moj prijatelj “riječ je o čistom zlu” i glumački mi je to bilo izazovno.
I inače, to je serija koja se bavi “onostranim”, magijom, estradom, pohlepom, ali istovremeno nam i govori da se u životu sve vraća, dobro dobrim, zlo zlim.
Nikad ne reci nikad
Zbog čega ste prihvatili ulogu u ovoj seriji, šta Vas je to privuklo?
– Osim što mi je glumački bilo izazovno, želio sam i da razbijem depresiju kojom nas je pandemija okovala, i to mi i jeste bio prvi veći projekt u toj godini, nakon lock downa i svega i vrlo me je rasteretio.
Kad sam prvi dan došao na snimanje, djevojka iz ekipe mi je izmjerila temperaturu i pobjegla od mene, jer sam imao iznad 37, a , ustvari, bio sam tek izišao iz kombija u kom je bilo 50 stepeni pa se i ja bio ugrijao. Kad smo ponovili, mjerenje bilo je uredu.
Postoji li neka uloga koju nikada ne biste prihvatili? Koliko danas glumci u našoj zemlji uopće mogu sebi priuštiti da odbiju ulogu?
– Nikad ne reci nikad. Nisam u situaciji, a ni u godinama da moram po svaku cijenu raditi i prihvatiti sve. Srećom, uglavnom mi se nude zanimljive uloge, nekad manje, nekad veće, ali zanimljive, izazovne. Kod nas glumci i nisu baš u prilici da mogu birati, malo se radi i uglavnom se život svodi na čekanje i sreću kada se ukaže prilika.
Čini se da se u zemljama našeg regiona mnogo više snima, a mnogo su angažirani i naši glumci. Budući da ste imali priliku glumiti i u hrvatskim i srbijanskim serijama, možete li povući paralelu između naše i njihove kinematografije?
– Da, više se snima oko nas nego kod nas. U Srbiji pogotovo, u Hrvatskoj također, ali mi smo i iza drugih država nastalih iz bivše države. Problem je, naravno, isti kao i u svim drugim stvarima, u uređenju države. Mi nemamo jednu državnu strategiju koja bi podrazumijevala i kulturu, nego imamo tri strategije koje su u sukobu. Mi ne živimo u državi nego u plemenski uređenom rezervatu i sve dok je tako, a dugo će biti tako, ne možemo se nadati boljem.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE.
