Zoran Milanović zna sve o ratnim zločinima. Njegovo je ratno iskustvo veliko i bogato, a kao pravni ekspert verziran je u sve oblike kriminalnog ponašanja. Sjećate se, uostalom, njegove izjave kako hrvatska država nema nikakve veze sa slučajem Zec (iako su tu obitelj pobili pripadnici Hrvatske vojske, koje će hrvatska država, unatoč njihovu priznanju zločina, osloboditi, a jedan od njih će kasnije biti i odlikovan za junački čin u ratu).
I kad takav ekspert za pitanja ratovanja i zločinjenja zaključi kako se u Ukrajini nije dogodilo ništa strašno ili, sačuvaj bože, genocidno, kako mu ne vjerovati?!
Zoran Milanović nije, međutim, fah idiot. Moralni jest, ali fah nije, jer on sve o svemu zna i sva svoja znanja nesebično dijeli čak i s onima koji ga ne žele slušati, nego su uključili televizijski dnevnik samo da bi čuli sudačku analizu spornog jedanaesterca zbog faula na Krovinoviću i saznali hoće li sutra padati kiša.
Pa je tako izvolio primijetiti kako Ukrajina nije demokratska država. To mnogo toga objašnjava. Jer, da jest, da se Ukrajinci znaju služiti beštekom i ponašati se za stolom, do svega ovoga ne bi došlo, piše Ivica Ivanišević za Slobodnu Dalmaciju.
Ali evropski Hutui ili Tutsi to ne znaju, i eto nas sad tu gdje jesmo.
Entuzijastični mjerač zločina i demokratije to je kazao na marginama američko-hrvatskog foruma koji je organiziran da bi nam Amerikanci pokušali prodati foru kako smo im važni, a da bismo mi njima zaglumili kako u to zaista vjerujemo. Baš zgodno, zar ne?
S demokratskih visina koje su nedostižne Ukrajincima, Milanović je krenuo docirati o vrijednostima koje su nepoznanica na evropskom istoku, a koje smo mi, uz pomoć svojih transatlantskih partnera, uspješno, kako se to veli, implementirali.
Nema veze što je SAD-om donedavno drmao čovjek koji se rugao svim demokratskim, dapače, civilizacijskim stečevinama, koji je nahuškao rulju da krene u pučistički juriš na Capitol, i koji će, tko zna, možda opet postati predsjednikom.
Nema veze ni što ta velika i uzorna demokracija na komadu davno otetog, kubanskog teritorija još uvijek ima zatvor u koji se stiže bez optužnice i presude, i gdje se robijaši izlažu odvratnim mučenjima. Pa što onda?
Glavno da u zaljevu Guantanamo, iza žice u kojoj se nalaze i vojna baza i mučilište, postoji, među ostalim, i McDonald’sov restoran. Ovaj socijalno, politički i na svaki drugi način osjetljivi lanac brze prehrane povukao se iz Moskve, ali ne vidi nijednog razloga da se povuče iz prvog susjedstva najgoreg zatvora u dvadeset i prvom stoljeću.
U demokratskom svijetu, a Sjedinjene Američke Države i njezin prekomorski teritorij Guantanamo to, izvan svake sumnje, jesu – zna Milanović što govori! – nikome se ne smije oduzeti pravo na šopanje sendviča od mljevenog mesa.
Što tek reći o nježnim vezama između Hrvatske i demokracije kao takve? Kad su one započele? Možda u sam osvit slobode, kad nas je Franjo Tuđman izveo iz ropstva?
Ili možda koji mjesec kasnije kad je njegovim predatorima iz prvog partijskog ešalona na milost i nemilost izručeno dotadašnje društveno vlasništvo?
Ili ipak onoga trenutka kad je premudri vrhovnik naložio prisluškivanje stotinjak novinara?
Ili sasvim nedavno, bilo kojega dana kad je netko od viđenijih HDZ-ovaca ponovio omiljenu frazu kako se naša zemlja mora vratiti izvornom tuđmanizmu čiji su integralni sastojci, kao što znamo, bili i pljačke, ratni zločini, prisluškivanja?
Nijedan Hrvat, osobito ne ako participira u političkom životu ove zemlje, zauzimajući istaknute i utjecajne društvene položaje, nikome na svijetu ne bi smio s visoka docirati o demokraciji.
Osobito je to glupo činiti u istom oduljem monologu koji ćeš dosoliti opaskom kako su naši mediji slobodni, ali ništa na valjaju. Koliko zaista mogu biti slobodni mediji koje predsjednik Republike podvrgava javnom sramoćenju? I, još važnije, koliko dugo mogu biti slobodni?
Zoran Milanović naš je križ i naša sramota. Slobodnom smo ga voljom izabrali i sada ga moramo trpjeti: stisnuti zube, začepiti nos i čekati da mu mandat iscuri do kraja.
Nema toga SOS telefona za žrtve zlostavljanja kojemu možemo prijaviti njegova svakodnevna iživljavanja i retoričke batine kojima nas časti čim zine.
No, naša sramota izlila se izvan granica našega stana i počela zapišavati cijeli portun. Milanović je od hrvatske postao evropskom sramotom i ne preostaje nam ništa drugo nego nadati se da će netko iz bijeloga svijeta naći načina da ga uvjeri kako bi trebao već jednom začepiti usta.
