“Ne vjerujem da društvo u kojem je pozitivna vrijednost biti zločinac, ubica, kriminalac stvara sretne građane”, kaže Jasmila Žbanić, rediteljica, scenaristkinja i autorica prvog filma o Srebrenici „Quo vadis, Aida?“, komentarišući situaciju u Srbiji gdje vlast brani murale s likom Ratka Mladića, a aktivistkinje koje se protive ovom bizarnom činu privodi.
Ona dodaje da čak i ako ima onih koji vjeruju da su zločinci heroji, duboko u sebi znaju da to nije tako, te otuda toliko agresivnosti i nasilja – da bi ubijedili same sebe da je u redu ubijati ljude.
O ovome, o reakcijama i nagradama za film „Quo vadis, Aida?“, o „takmičenju“ između ovog ostvarenja i filma „Dara iz Jasenovca“, o tome kako je bila svjesna da će se scene iz igranog filma o Srebrenici upoređivati sa dokumentarnim snimcima koji su prethodili tragediji, o planovima za budućnost, za Danas govori, prema ocjeni Evropske filmske akademije, ovogodišnja najbolja rediteljica i autorica najboljeg filma Jasmila Žbanić.
Tri nagrade Evropske filmske akademije za film „Quo vadis, Aida?“ – za najbolji film, režiju i glumicu. Imaju li ova priznanja u odnosu na ona ranija, također prestižna, koja ste dobijali, za vas poseban značaj?
– Za ovu nagradu glasaju profesionalci iz svih evropskih zemalja, njih oko četiri hiljade. Vrlo često dobri filmovi iz jakih kinematografija pobjeđuju jer je naprosto veći broj članova iz njihovih zemalja. Ne kažem da ljudi uvijek glasaju po nacionalnom ključu, nego jednostavno teme kojima se bave „njihovi“ filmovi su im češće bliže od ovih „naših“.
Sa „Grbavicom“ smo bili među pet nominiranih, ali pobijedio je Almodovar sa filmom „Volver“. Mirjana Karanović je bila među pet najboljih evropskih glumica, a pobijedila je Penelope Kruz. Iako ja i dalje mislim da je Mira bila bolja.
Ovaj put Evropljani su glasali za film iz „naše“ regije jer su ga možda doživjeli kao „svoj“ i to mi se čini posebnim. U svakom slučaju, ovo je velika čast i priznanje.
Napravili ste emotivan film, ono malo ljudi koji su u Srbiji imali samo jednu priliku da na novinarskoj projekciji u bioskopu „Fontana“ pogledaju „Quo vadis, Aida?“ izlazili su uplakani iz sale. Da li je to reakcija koju ste željeli da izazovete?
– Željela sam pokazati ljudsku priču sa kojom se svako može identifikovati. Reakcije ljudi koji gledaju film na svim kontinentima su manje-više iste jer ljudi razumiju perspektivu osobe koja pokušava zaštititi svoju porodicu. Tu je i magija Jasne Đuričić, koja gledaoca uvuče u film i oni je prate bez daha.
Jedna od najljepših reakcija koju sam dobila je bila na premijeri filma u BiH. Mi smo na prvu projekciju pozvali mlade ljude iz Srbije, Hrvatske i svih dijelova BiH jer smo željeli reći: Ne dozvolite da vam ratni zločinci nameću krivicu za ono što niste uradili ili vas tjeraju da se osjećate kao žrtva, a 1995. godine se niste ni rodili.
Treba da znate šta se desilo da biste se emancipovali. Zna se ko je počinio genocid, vi niste sigurno. Ta je poruka relaksirala atmosferu i nakon projekcije jedan mladi čovjek je ustao i rekao da je Srbin i da je plakao od pola filma.
Neko ko je 20 godina svog života živio pod propagandom koja ga tjera da ne vidi bol drugog, da je negira, da je ismijava, bio je u stanju plakati zbog sudbine onoga kojeg su mu uvijek predstavljali kao neprijatelja. To je moć filma, ne govorim o svom filmu, nego o moći umjetnosti koja je drugačija od svakog drugog oblika ljudskog komuniciranja.
Film se obrađuje i racionalno i emotivno, upija se očima, ušima, kožom. Doživljavamo novu hemijsku reakciju i mijenjamo se. Osoba koja uđe u kino ne izađe ista. Zbog toga se vlast u Srbiji na sve načine trudi da ljudi ne pogledaju „Aidu“.
U filmu ste, od riječi do riječi, prikazali u igranoj formi obraćanje Ratka Mladića u kameru prilikom ulaska u Srebrenicu. Zašto ste odlučili da izuzmete dio njegovog nastupa u kojem kaže: „Došlo je vreme da se osvetimo Turcima na ovom prostoru“?
Neki gledaoci u Srbiji su primijetili i scenu u kojoj srpski vojnik praktično seksualno zlostavlja predstavnicu zatočenih građana Srebrenice, a koja se po dokumentarnim snimcima nije dogodila. Ili barem ne na taj način i tad. Zbog čega ste donijeli taj stvaralački izbor?
– Osim što je potpuno abnormalna, ta rečenica o Mladićevoj osveti Turcima izbačena je zbog jasnoće filmskog narativa. Ljudi u svijetu ne znaju ništa o ratu u Jugoslaviji. Puno vremena mi je trebalo da gledaoca uvedem u svijet filma tako da mu/njoj bude jasno gdje je.
Taman kad shvate ko je ko i šta se dešava trebalo bi još pola sata da se objasni ta perverzija opravdavanja genocida. Film funkcioniše bez toga i jasno je o kakvom ratnom zločincu se radi čak i bez te dimenzije njegove sociopatije. Što se tiče seksualnog uznemiravanja u sceni hotel Fontana, naravno da sam bila svjesna da postoje snimci i da će ljudi upoređivati.
Međutim, također svjesno nisam pokazala brojna silovanja koja su se dešavala ispred UN baze, jer dramaturški ta linija bi otišla od najvažnije priče. Razmišljala sam kako govoriti o seksualnom nasilju koje je bilo masovno i dešavalo se pred očima UN-a a da ne narušim ritam.
Odlučila sam da ga sugerišem u ovoj sceni. UN vojnik posmatra, a ne uradi ništa. Ova scena ispred hotela je izmijenjena tako da na suptilan način sugeriše mnogo gora zlostavljanja koja nisu prikazana u scenama ispred UN baze.
Za glavnu glumicu Jasnu Đuričić nije bilo kastinga, znali ste da je ona Aida. I ranije je glumačka postava u vašim filmovima koji se bave nezacijeljenim ratnim traumama u postjugoslovenskim društvima bila mješovita. Mislite li da je i to jedan od načina da narodi s ovih prostora dožive katarzu i počnu da komuniciraju na zdravim osnovama?
– Pri kastingu ne razmišljam o tome. Za mene je prostor bivše Jugoslavije, posebno prostor gdje govorimo istim jezikom, isti kulturološki teritorij iz kojeg biram najbolje glumce za određeni lik. Bosna je premala te je puno profesionalaca „iz vana“ radilo na filmu.
Nastojim samo postići najbolji mogući profesionalni nivo. Naravno, komunikacija, „miješanje“, lična prijateljstva sigurno dovode do toga da nam se perspektiva mijenja i da bolje razumijemo jedni druge.
Da li vas to što se na beogradskim zidovima čuva mural sa osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem, a aktivistkinje koje ga gađaju jajima privode, dodatno onespokojava, kako ste doživjeli ova zbivanja u Srbiji, a kako zahtjeve da se film „Quo vadis, Aida?“ pusti na RTS-u?
– Ne vjerujem da društvo u kojem je pozitivna vrijednost biti zločinac, ubica, kriminalac stvara sretne građane. Čak i ako vjeruju da su zločinci heroji, mislim da svaki čovjek duboko u sebi zna da to nije tako. Zbog toga i takva agresivnost i toliko nasilja da bi ubijedili sami sebe da je OK ubijati ljude.
