Romska porodica Biberović iz Tuzle uspjela je odgojiti i obrazovati čak devetero djece. Osmero njih je završilo osnovnu i srednju školu, dok se jedno dijete još obrazuje.
I pored toga što se radi uglavnom o zanatskim zanimanjima za koja su obrazovani, oni danas ne mogu pronaći posao.
Majka Fatima Biberović kaže da je to zbog toga što su Romi. Kako je bilo školovati toliku djecu bez posla, primanja i stipendija, priča sama Fatima za BHRT.
U tuzlanskom naselju Krojčica dom je porodice Biberović. U jednoj kući živi njih čak 11. Fatima i njen muž su odgojili devetero djece, bez bilo čije pomoći. Samo po sebi ovo je ogroman uspjeh.
Osmero djece je završilo osnovnu i srednju školu, a deveto je još uvijek u osnovnoj. Ova velika romska porodica odrasla je na margini i tu još uvijek živi.
Borili smo se. Nismo imali primanja. Ni dječiji doplatak nisam dobijala ni za koga, osim za zadnje dijete. Doplatak je bio 20 maraka.
Muž se razbolio, a radio je sve fizičke poslove, ko god ga zovne, poput cijepanja drva. Šta god je bilo, on je radio. Ja sam išla po pijaci sa polovnom robom, skupljali po kontejnerima i preprodavali i tako smo se prehranjivali, priča Fatima.
Za državu ova višečlana porodica kao da nije postojala. Fatima je slala zahtjeve za pomoć, ali je uvijek dobijala odbijenice. Jedini na koje se mogla osloniti kada je bilo prilike, bili su ljudi iz Udruženja žena Romkinja ‘Bolja budućnost’.
Oni su joj pomogli i da se edukuje i sama traži pomoć. Nekolicina drugih nevladinih organizacija pomagala je u školskoj opremi za djecu i prilikom upisa u škole. Bez toga ničega ne bi bilo.
Fatima sa porodicom trenutno živi u bratovoj kući. Njena se zbog starosti urušila. Nije mogla dobiti donaciju za popravku jer nije bila legalizirana. U bratovoj kući doživljava havariju sa vodovodnim cijevima, tako da je i trenutna kuća vrlo neuslovna.
Lične stvari stoje uglavnom van kuće. Novca nema za bilo kakve popravke, a sve što zaradi koristi za preživljavanje. Tu joj je pomoć Udruženja ‘Bolja budućnost’ bila ključna jer su putem projekata uspjeli osigurati piliće koje je odgajala i prodavala.
Dali su mi piliće. Odgajam ih 42 dana i kasnije prodajem na pijaci. Kupila sam i opremu. Svake godine ih odgajam. Od zarade kupim nešto za kuću poput ogrijeva ili drugih potrepština, kaže Fatima.
Mimo ovoga, niti Fatima niti bilo ko iz njene porodice nikada nije imao ozbiljniji posao. Sve se svodilo na rad od dana do dana, dnevnice ili prikupljanje sekundarnih sirovina. Na poslove koji jako brzo troše čovjeka.
Nema posla za obrazovane Rome i Romkinje
Fatima i njen muž zbog narušenog zdravlja povremeno rade. Najstariji sin ima kombi, prikuplja i prodaje sirovine. Jedan mlađi radi s njim.
Njih četvero, zapravo, jedini privređuju i donose neku zaradu u porodicu. Muž dobija 160 KM socijalne pomoći jer je imao višestruke operacije. To je dovoljno za plaćanje dijela računa. Djeca koja su sva redom obrazovana, mogla bi raditi, ali za njih nema posla.
Jedan sin je završio srednju saobraćajnu školu i ima položen državni ispit. Aplicirao je za posao u gradskom saobraćajnom preduzeću, ali nije dobio posao.
Kćerka je prehrambeni tehničar za rad u inspekciji, aplicirala je na tri mjesta, jedno od njih trafika, ali nije dobila posao. Druga kćerka ima zanimanje kuhara i poslastičara, prijavila se za rad u jednoj slastičarni, ali je nisu primili.
Treća kćerka je obrazovana za poslovnog sekretara, također je aplicirala za posao i nije ga dobila. Iako svi imaju deficitarna zanimanja, za njih posla nije bilo.
Trebalo bi da bar jedno ima stalni posao, da radi, da imamo siguran prihod. Oboje smo sada oboljeli, živimo od narodne kuhinje, dobijamo po jedan obrok. Od jednog sina troje djece ide u školu. I od jedne kćeri jedno dijete će u školu, navodi Fatima.
I danas zna izaći da prosi kada nema drugog izlaza. Samo da bi se prehranila. Kaže da je išla tražiti posao, ali za nju ga nema.
Također, voljela bi proširiti proizvodnju pilića i napraviti od toga neki stalni posao, ali su potrebna ulaganja za koja ona, niti bilo ko u porodici, nema novca. Jedini oslonac im je udruženje koje je u mogućnosti pomoći kada projekti to dozvoljavaju. Kada toga nema, nema ništa.
Nije bilo ni pomoći za oporavak od pandemije za žene u neformalnom sektoru i posebno ranjive kategorije, niti ima bilo kakvog sistemskog rješenja ili pomoći Gradske uprave u Tuzli ili Tuzlanskog kantona.
Fatima ne može riješiti ni osnovne stvari poput kanalizacije koja teče kroz dvorište zbog rekonstrukcije puta koji je odmah iznad kuće.
Niko ne želi time da se bavi, iako se više puta obraćala lokalnim institucijama. Ne žele to da riješe, kaže ona, Romi su ovdje i valjda misle da to mogu trpiti.
Žele raditi, a ne moliti za pomoć
Pored kuće porodice Biberović je i obradiva zemlja. Fatima je vrijedna i svake godine uzgaja povrće. Ovaj put je zasijala krompir, boraniju, bundeve, luk i drugo. Sve su to domaći proizvodi. Ali dok ne dođe vrijeme berbe, treba preživjeti.
Svi žele raditi, ali nemaju šanse. Djeca žele raditi, ali neće da ih prime zato što su Romi. Razlog je što ne žele da zaposle Rome. Obrazovana su djeca, deficitarnih zanimanja. A, kažu da Romi da neće da rade, žali se Fatima.
Sama djeca su zbog niza odbijenica već odustala od traženja posla. Neće da idu i neće više da se sramote jer je razlog najčešće njihova nacionalnost. Bolje im je, kaže Fatima, da rade za dnevnice nego da svaki put iznova budu odbijeni i poniženi.
Rješenje u ovoj porodici vide u otvaranju male farme pilića koju bi vodio jedan od sinova. Fatima već ima iskustvo i zajedno sa mužem bi mogla pomoći. Trebali bi kupiti mašinu za perutanje i krenuti u proizvodnju. Iz svoga dosadašnjeg rada, ona je uspjela sve prodati. Tako da je neki mali biznis idealna prilika za njih.
Za bilo kakvu pomoć, nema se više kome obratiti. Sva njene molbe upućene prema institucijama nisu dala nikakvog rezultata. Obraduje se kada ‘Bolja budućnost’ ima neke higijenske pakete ili vaučere, pa barem može nakratko zaboraviti na egzistencijalne probleme.
I sve se svodi na ličnu borbu i volju za opstankom, i to već decenijama. Borba je isto kao na ulici, zaključuje Fatima.