Je li ova zemlja bila vrijedna patnje? Gdje su danas probosanskohercegovačke snage, upitan je nekadašnji predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, Miro Lazović.
Današnja Bosna i Hercegovina nema veze s onom iz referendumskog pitanja na koje su građani većinski odgovorili pozitivno. I to je činjenica. Ko je odgovoran da trideset godina kasnije ideja građanske BiH nije zaživjela u svakom njezinom dijelu?
To je pitanje za koje nema jedan odgovor, niti se lako može odgovoriti. Svi smo pomalo krivi. Kada kažem svi mislim i na unutrašnje snage, koje nisu našle rješenje za etničke probleme, ali i međunarodnu zajednicu, koja nije kreirala uređenje BiH kakvo je u EU. Po meni najveći krivac sadržan je u sadašnjem Ustavu BiH, koji je napravljen u Daytonu, čije odredbe učvršćuju etničke politike. Također, ljevica, kada govorimo o njoj, ne uspjeva se homogenizirati i da ponudi odgovor na izazove sa kojima se Bosna i Hercegovina suočava.
Ja se mogu udarati u prsa da sam veliki Srbin ili Bošnjak, ali ako ja kao čovjek ne mogu ostvariti svoja prava na svakom pedlju džaba mi što sam veliki Srbin ili Bošnajak. Građanski identitet ne potire etnički. Snaga jedne države odlikuje se koliko je u stanju zaštiti mene kao pojedinca. Treba se praviti kompromis, ali se on ne može graditi na diskriminatornim odredbama u Ustavu. To se treba mijenjati.
Imali ste vrlo česte konfrontacije kao Srbin iz SDP-a sa Srbima iz Karadžićevog SDS-a? Šta su vam zamjerali?
Ljudi koji su predstavljali politiku SDS-a su prije svega bili motivisani političkim projektima koji su kreirani u Beogradu i na SANU-u. Oni su negirali postojanje građanske BiH. Normalni građanin morali su se sukobljavati sa takvim politikama. Isto je bilo sa mojim kolegama Hrvatima koji nisu htjeli prihvatati slične projekte iz Zagreba. Velikosrpski projekat i dogovor Milošević-Tuđman bio je opasnost za Bosnu i Hercegovinu i potiranje svih vrijednosti koje su karakterisale bh. društvo. Zašto su najžešći napadi bili u multietničkim sredinama kao što su Mosatr ili Vukovar? Upravo da bi se svi utjerali u torove kako bi lakše vladali sa nama.
Kako vam danas Sarajevo izgleda? Da li su opravdane kritike da ovo više nije multietnička sredina?
Sarajevo je poseban grad i onda kada dođe do dominacije jednog naroda, kao sada Bošnjaka, ono čuva multietničnost. Multietničnost se ne ogleda samo kroz stanovništvo. Ja se ne bojim za Sarajevo. Jeste sada dominantno bošnjački grad, ali je i multietnički.
Da li je veliki broj Srba morao napustiti Sarajevo 1996. godine na poziv ratnog zločinca Momčila Krajišnika?
Naravno da nisu, razgovarao sam sa mnogima i oni su nezadovljoni time što su napustili Sarajevo. Svijetom sam susretao mnoge sarajevske Srbe koji lutaju, koji su nezadovljni što su napustili Sarajevo i za mnoge je kriv SDA i Alija Izetbegović, ali to nije tačno. Meni su prijetili 1992. prije referenduma da će se izvršiti atentat na mene i da će mi ubiti porodicu, ali se nešto mora istrpiti, jer je bio u pitanju opstanak države.
Tako su i sarajevski Srbi morali shvatiti da trebaju istrpiti i neke negativne stvari jer je psihologija ljudi koji su protjerani takva. Sjećam se tužne scene kada sam gledao kolone Srba kako napuštaju Sarajevo i odlaze na Pale jer im je obećano “srpsko Sarajevo”.
Ne znam da li je tačan podatak da su pojedini Srbi otkopavali grobove u Sarajevu, kako ništa ne bi ostavili na ovim prostorima, ali vjerovatno je tačno.
N1
