Ispod samog ulaza u džamiju hadži Sulejmana Čokadžije, pod Bistrikom, nalazi se jedan od najtajanstvenijih sarajevskih objekata: turbe Jedileri, odnosno Turbe sedam braće.
Turbe Sedam braće se često posjećuje i u mubarek danima.
U posjetu dolaze i mnogi građani kako iz cijele Bosne i Hercegovine tako i iz regije. Uglavnom petkom ili uoči petka.
Sam naziv turbeta potiče od turskih riječi “yediler turbesi” što znači “turbe sedmorice”.
“Prema predaji, na mjestu današnjeg turbeta prvi je ukopan šejh koji je 1463. godine došao u Bosnu sa Sultanom Mehmedom Fatihom. Šejh je kupio zemljište poznato kao šejhova duga njiva. To je prostor od današnje Gazi Isa-begove banje do Dženetića kuća, tj. do stare policije i tim se imenom ovaj prostor zvao sve do 1878. godine”, za portal Radiosarajevo.ba rekao je imam Baščaršijske džamije u Sarajevu hafiz dr. Muhamed Čajlaković.
Brojna narodna vjerovanja vezana su za ovo mjesto. Jedno od najpoznatijih je vjerovanje da će biti uslišene molitve onome koji, krenuvši od vrata, rukama dodirne svaki prozor te ubaci nešto novca i prouči Fatihu. Poslije ubacivanja sedam novčića, od turbeta se ne treba vraćati istom ulicom kojom se došlo, a u povratku treba osluškivati koje će prve riječi izgovoriti slučajni prolaznici.
Bitno je spomenuti da u Islamu nema posrednika između čovjeka i Boga, te da onaj koji daje prilog za turbe, dužan je da vjeruje da Bog pomaže.
“Treba napomenuti da u Islamu nema posrednika između čovjeka i Boga. To jest umrli, bez obzira koliko za svoga života bio čestit, ne može pomoći i ne može riješiti neku teškoću ili problem. Onaj koji daje prilog za turbe, dužan je da vjeruje da Bog pomaže, a ne umrli”, dodao je hafiz. Muhamed Ćajlaković, piše Radiosarajevo.ba
Hafiz je ispričao i legendu iz 1494. godinu kada se u Sarajevu odigrao nemili događaj gdje je pokradena izvjesna svota novca, a koja se nalazila na mjestu današnje kasarne.
“U Sarajevu se 1494. godine odigrao nemio i tužan događaj. Iz državne kase, koja se nalazila na mjestu današnje kasarne pod Bistrikom, ukradena je izvjesna svota novca. Razbojnici, u želji da prikriju zločin, optužili su dvojicu stranih derviša, putnika, koji su se, Božjom voljom, našli u Sarajevu. Vlast je povjerovala podvalama lopova, pohvatala derviše i pogubila ih”, kazao je imam Čajlaković.
Ukopani su pored šejhovog mezara, a kasnije se ustanovilo da su derviši nepravedno pogubljeni.
Nakon više od 200 godina, princ Eugen Savojski je 1697. godine spalio Sarajevo. U to vrijeme su dućani i kuće bili građeni od drveta, zemlje i pruća. Sarajevo je tada doživjelo najveću tragediju u svojoj dotadašnjoj historiji. Osmanlijske vlasti su pokrenule istragu kako bi otkrile odgovorne za ovu katastrofu.
“Privedeno je nekoliko muslimanskih prvaka od Bosanskog Broda do Sarajeva. Četvorica od njih optuženi su da nisu na vrijeme dostavili dojavu o prelasku princa Eugena Savojskog preko rijeke Save. Osuđeni su na smrt i ukopani pored već spomenute trojice”, rekao je hafiz Muhamed.
Dakle, iako ime turbeta tako sugerira, tu ipak nisu sahranjena braća po krvi, već sedam nevino pogubljenih ljudi, koji čak nisu niti živjeli u isto vrijeme.
Turbe kakvog ga danas poznajemo je zadužbina bosanskog valije Sulejman-paše Skopljaka.
“Današnji izgled turbeta je zadužbina bosanskog valije Sulejman-paše Skopljaka koji je 1815. godine naredio da se ovo mezarje ogradi zidom sa sedam prozora”, izjavio je hafiz Čajlaković.
Jedan od turbedara je i poznati sarajevski učenjak i pjesnik Muhamed Sejfudin Iblizović Sejfija. Soba čuvara turbeta postala je premala pa je tako nastala i tekija poznata pod imenom “Jedileri”
Nekada je u blizini turbeta bila tekija koja je nastala postupno. U početku je bila samo prostorija za čuvara turbeta. Jedilersku tekiju, nakšibendijskog reda, osnovao je Sejfulah Iblizović 1879. godine.
Godine 1865. šejh Sejfulah Iblizović, završivši nauke u Carigradu i vrativši se u svoje mjesto, preuzima dužnost čuvara turbeta. Tu počinje sa zikrom.
U popisu islamskih vjerskih objekata iz 1933. godine kaže se da jediler tekija pripada nakšibendijskom redu i da je u to vrijeme aktivno djelovala.
Pretpostavlja se da je jedilerska tekija, privremeno, prešla od nakšibendijskog na halvetijski red u kasnom XIX stoljeću.
Tekija je postojala sve do 1937. godine, kada je srušena i na tom prostoru podignuta stambena zgrada Čokadži vakufa.
Radiosarajevo.ba
