“Često me to ljudi pitaju, jesam li usamljen. Ja sa sam bio više usamljen u Rimu ili Briselu, gdje sam živio. Ovdje u šumi se osjećam nekako povezanim sa prirodom”, kaže Irvin Mujčić, povratnik u Srebrenicu.
Irvin Mujčić (36), koji se nakon odrastanja i života u Italiji i Belgiji, vratio se u svoj rodni kraj ne puši cigarete već mota duhan na starinski način, kako se to radilo vijekovima u Srebrenici – piše Deutche Welle.
Živi sam usred šume, dvanaestak kilometara udaljen od Srebrenice i gradi etno-selo „na stari način, kao osaćanski neimari“ – poznati samouki graditelji iz tog kraja. On je “sam svoj majstor” a pomažu mu samo studenti iz Njemačke, koje šalje fondacija “Bauorden – aktiv.sozial.international”.
Vlast u Srebrenici mu nikad ničim nije pomogla, niti dala ijedan jedini pfening. On sam je, kažu oni koji prate njegov rad, u ovu nekada zaštićenu zonu UN-a uspio da dovede više stranaca za jednu godinu nego što to Turistička organizacija Srebrenice postigne sa svim svojim aktivnostima za pet godina.
“Kada sam prvi put došao ovdje, nije bilo ničeg osim trave, korova i šume. Godinu dana mi je trebalo da to iskrčim i očistim put, da dođem do livade. Trenutno imam pet brvnara, u kojima može da boravi 15 ljudi. Dvije imaju toalet i kupatilo unutra, a za ostale sam napravio posebnu brvnaru u kojoj su kupatila.
Tu je i natkriveni prostor, između velikih borova za sjedenje i objedovanje, te ognjište za pripremanje hrane i logorsku vatru – kaže Irvin, često govoreći u množini jer mu u gradnji pomažu volonteri iz inostranstva. Ipak, za stručne radove angažuje i profesionalne majstore za struju, vodu ili drvodjelju za gradnju brvnara.
“Trenuto obnavljam jedan stari mlin na potoku u kojem su se prije mljeli pšenica i kukuruz za brašno. Planiram pregraditi potok kako bi smo imali i bazen za kupanje, a zatim još jednu brvnaru za smještaj gostiju i jednu manju, kao suvenirnicu u kojoj bi se prodavale rukotvorine naših seljaka, npr. čarape i pape (terluci) od vune i drugi predmeti koji se izrađuju i koriste u selu..
Sve brvnare su izgrađene na stari način bez i jednog eksera, usjecanjem i uklapanjem balvana, kako se to radilo prije u ovom kraju. Za sve maksimalno koristimo materijal iz prirode, kao što su drvo i kamen”, priča Irvin.
U prvoj godini nakon što se nastanio u Kasapiću, kako on po istoimenom potoku naziva svoje naselje, Irvin je ugostio oko 250 turista da bi broj posjeta rastao stalno, pa je u godini pred izbijanje pandemije ovdje boravilo oko četiri hiljade posjetilaca. Tokom pandemije je bilo malo zatišje, koje je iskoristio za gradnju i uređenje brvnara i obradu zemlje. Ove godine napravio je i plastenik tako da sam uzgaja svo potrebno povrće za pripremanje hrane sebi i posjetiocima.
Planinarske ture po kanjonu rijeke Drine
Govoreći o sadržajima koje nudi svojim gostima – strancima, Irvin kaže kako najviše rade planinarske ture po kanjonu rijeke Drine i posjete Nacionalnom parku „Drina“.
“Na tim turama idemo u sela gdje noćimo u kućama mještana a turistima poslužujemo domaća jela spremljena na tradicionalni način što je za njih velika atrakcija.
Korist imaju i mještani jer tako nešto zarade. U selu Jasenova vodim ih kod Emina Bektića, koji je polovinu života proveo radeći u njemačkim rudnicima i među prvim se vratio nakon rata u Srebrenicu. Tu mogu da jašu domaće konje i od njega na njemačkom slušaju zanimljive priče i izvornu muziku koju on svira na tradicionalnom instrumentu sazu. On mi je pomagao i u gradnji jedne brvnare”, priča dalje Irvin.
U etno-selu, gdje dolaze uglavnom mladi, gosti mogu dosta toga i da nauče ili nađu mir i inspiraciju za pisanje i slikanje.
“Organizujemo neku vrstu višednevnih kurseva. Ove godine po prvi put imamo kurs pisanja za grupu učenika iz Italije koji dolaze sa profesorom. Oni će imati na programu sve što imamo u ponudi i nakon desetak dana boravka će pisati eseje o svemu što su vidjeli ili doživjeli. Ovdje inspiraciju svake godine nalaze i mladi slikari koji ovdje stvaraju svoja umjetnička djela”, kaže Mujčić.
On naglašava da ima dobru saradnju sa jednom njemačkom fondacijom, koja svake godine širom Evrope organizuje radne kampove, tako da cijeli septembar ima goste iz Njemačke. Oni dolaze u dvije grupe po dvije sedmice, najviše studenti arhitekture. Ove godine ima u planu da tim studentima uvrsti u program i posjetu rodnoj kući Selmana Selmanagića i mjestu u Srebrenici gdje je sahranjen. Riječ je o poznatom bosanskohercegovačkom i njemačkom arhitekti, koji se obrazovao u čuvenoj školi za arhitekturu i primijenjenu umjetnost Bauhaus, te bio dugogodišnji profesor na umjetničkoj akademiji Kunsthochschule Berlin Wiessensee u Berlinu.
Ostvario san iz djetinjstva
Irvin je rođen u Srebrenici. Imao je samo pet godina kada je počeo rat u kojem je izgubio oca. Kasnije je sa majkom i sestrom kao izbjeglica završio u Italiji. Godine su prolazile. On je odrastao u malom selu u Alpima gdje se i školovao. Studij filozofije završio je u Rimu i počeo raditi na polju ljudskih prava, brinući se za romsku djecu sa Balkana u čemu mu je, kaže, pomoglo znanje ovdašnjih jezika. Pored njih on govori još italijanski, francuski i engleski. Radio je u Tunisu, Egiptu i Belgiji “za dobru platu” ali kaže da se nigdje nije osjećao sretnim niti da je osjetio da su to mjesta na kojima bi trebao ostati. 2014. godine prvi put nakon rata dolazi u Bosnu i Hercegovinu i odlučuje ostati.
“Ostvario se moj dječački san, nakon toliko godina sam osjetio da sam došao kući. Grad je bio ruševan i tužan ali mene je oduševila ljepota srebreničkih sela i okolne prirode. Drugi razlog je to što na Zapadu mnogi ljudi misle da je ovdje još uvijek rat pa sam želio iz Srebrenice poslati drugačiju sliku pozivajući turiste iz cijelog svijeta da dođu ovdje i sami se uvjere koliko je naš narod gostoprimljiv, kakvu lijepu prirodu imamo i mnogo toga drugog što imamo za pokazati”, kaže Irvin.
Dvije godine je upoznavao rodni grad i ljude, često pješačeći po brdima, šumama i selima sa ruksakom na leđima.
“Nekoliko puta sam pješke iz Srebrenice išao u Sarajevo, i nazad kroz šume, preko Žepe, Han-Pijeska i dalje. Svdjela mi se priroda i narod koji sam susretao. Ljudi su me znatiželjno gledali sa ruksakom na leđima, pitajući kuda sam krenuo, zvali bi me me na kafu, neki su mi nudili konak, neki hranu”, priča Irvin.
Obišao je pješke gotovo sva srebrenička sela, upoznavao ljude i mjesta gdje su ostaci nekoliko srednjovjekovnih gradova, nekropole stećaka, zatim jezero Perućac, kanjon rijeke Drine i druga zanimljiva mjesta. Upoznavao je puteve i šumske staze, praveći planove kako će tuda voditi grupe turista, da bi zatim krenuo u realizaciju svog nauma.
Najprije je imao ideju da izgradi „Kuću prirode“ koja bi bila u vidu hostela ili planinarskog doma, pa je neko vrijeme boravio u selu Osmače i dovodio grupe mladih mahom iz Italije ali i iz drugih zemalja. Posjetioci su bili oduševljeni domaćom hranom, spavanjem kod mještana i njihovim pričama o nekadašnjem i današnjem životu na selu, kao i o dešavanjima u ratu. Stranci su se, kaže on, posebno divili prirodnim ljepotama, kojima Srebrenica obiluje. U međuvremenu, Irvin je kupio jedno seosko imanje u blizini sela Lipovac i Slapovići na 12-ak kilometara od Srebrenice. Imanje je usred šume, između dvije rječice i tu je počeo i još uvijek gradi etno-selo.
Irvin jednom u dva mjeseca silazi u grad gdje ima očevu kuću u koju, kaže, nije ušao gotovo tri godine. Na pitanje kako je to živjeti sam u šumi, pogotovo zimi, on odgovara: “Često me to ljudi pitaju, jesam li usamljen. Ja sa sam bio više usamljen u velikom gradu kakav je Rim ili Brisel gdje sam živio. Ovdje u šumi se osjećam nekako povezanim sa svim što je oko mene od šume, drveća, livada sa cvijećem, snijegom kada pada, divljim životinjama. Ja uvijek kažem da mi je medvjed prvi komšija”, kaže za kraj kroz smijeh Irvin Mujčić, koga Srebreničani još nazivaju i modernim Robinzonom Krusoom.
