Novinar lista Frankfurter Allgemeine Zeitung Michael Martens u tekstu između ostalog kaže: „Nekoliko sedmica Sarajevom kruži strah da bi se nekadašnji događaji (prim. red.: iz devedesetih) mogli ponoviti…
Kada se pita za razloge straha, stalno se pominje jedno ime: Milorad Dodik. Tako se zove najmoćniji i vjerovatno najbogatiji političar bosanskih Srba“, prenosi Deutsche Welle.
Martens potom navodi poznate detalje Dodikove političke karijere, da bi konstatovao:
„Dodik se od druga dva predsjednika ipak razlikuje time što bi državu na čijem je čelu najradije ukinuo“.
Potom nas autor podsjeća na niz provokativnih izjava Milorada Dodika, kao i na njegovu najavu da će RS donijeti set zakona:
„Radi se o izgradnji odvojene vojske, posebnog poreskog sistema i odvojenog pravosuđa. Ako bi to Dodiku pošlo za rukom, od zajedničke države ne bi ostalo mnogo više od prazne ljušture“.
Martens u Sarajevu razgovara i sa ljudima koji ne vjeruju da će cijela stvar eskalirati. Jedan od njih je Srđan Blagovčanin, prvi čovjek bosanskohercegovačke sekcije međunarodne organizacije Transparency International.
Blagovčanin je u razgovoru sa Martensom podsjetio na to da je Dodik „u posljednjih 15 godina 30 puta najavio pokušaje koji su bili neuspješni.
“Dodikova motivacija je sasvim drugačija”, kaže Blagovčanin. “Da bi zadržali status kvo i da bi ostali na vlasti, nacionalistički političari poput Dodika moraju s vremena na vrijeme povećavati napetost. Naši političari koriste tu strategiju već godinama.
Nije samo Dodik majstor u tome. Prema Blagovčaninu, rukovodstvo zemlje tako želi skrenuti pažnju sa unutrašnjopolitičkih neuspjeha i korupcije“.
Međutim, Mihael Martens postavlja pitanje nije li takav optimizam koban: „Zar se u Sarajevu još novembra 1991, kada je hrvatski Vukovar već bio sravnjen sa zemljom, nije govorilo da tako nešto u Bosni nije moguće. I zar se tadašnji optimizam nije pokazao kao strašna greška koja je koštala 100.000 života?“
Martensov sagovornik odgovara da je tada kontekst bio sasvim drugačiji, te da će natezanje oko nadležnosti potrajati do izbora 2022. Autor navodi Blagovčaninovu argumentaciju, prema kojoj RS naredne godine mora vratiti kredite u visini od četvrt milijarde eura, a 2023. čak jednu milijardu: „Sa kojim novcem bi Dodik da napravi vojsku?
Ko bi pozajmio novac otcjepljenom dijelu zemlje koji nije međunarodno priznat?“ Autor navodi sagovornikovu pretpostavku da finansiranje ne bi odbio samo Međunarodni monetarni fond već i Rusija koja podržava Dodika. Pa ipak, čini se da Blagovčanin nije sasvim siguran da situacija neće dospjeti izvan kontrole.
A puno je i ljudi sa postraumatskim sindromom. Mali incident mogao bi dovesti do teških posljedica.
Na kraju teksta Michael Martens kaže:
„Diplomatski krugovi u Sarajevu nagađaju zašto je lokalni knez (Dodik) najavio i izlazak iz poreskog sistema zemlje, pošto RS time može samo izgubiti. U finansijskom transferu unutar zemlje RS dobija više nego što uplaćuje, sadašnji ključ za raspodjelu sredstava je jako povoljan za nju.
Uz to ide i činjenica da je upravo finansijsko opterećenje RS-a kreditima glavna tačka najnovije eskalacije – Dodik hoće pare, kažu sagovornici u Sarajevu. Ipak, čisto ekonomski argumenti su u ovom sukobu možda nedovoljni.
Prije nego što je Slovenija 1991. proglasila nezavisnost od Jugoslavije, evropske diplomate su stalno od nje zahtijevale da najprije provede analizu koristi i štete.
Takva analiza jedva da bi mogla biti u korist nezavisnosti, pošto je slovenačka privreda 1991. bila jako upućena na jugoslovensko tržište. Ali to nije zaustavilo razvoj događaja. Kako će to biti tri decenije kasnije u slučaju Bosne, zavisi od reakcije Zapada“.
