Otpravnik poslova, u ime stalne misije Srbije pri Ujedinjenim nacijama (UN), Saša Mart, pisao je predsjedniku Generalne Skupštine UN-a i svim misijama država u UN-u povodom usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Na pismo je odgovorio Zlatko Lagumdžija, koji je uputio pismo predsjedniku generalne skupštine UN-a i stalnim misijama svih zemalja članica UN-a. Pismo ambasadora Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama, Zlatka Lagumdžije, objavljujemo u cjelosti.
“Uzimajući u obzir dosta repetitivnu komunikaciju Stalne misije Srbije pri UN-u na temu nacrta rezolucije „Međunarodni dan razmišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici 1995.“, dozvolite mi da podvučem sljedeće:
Osjetljivo pitanje rata u Bosni i Hercegovini kao takvo ostaje samo za susjednu Srbiju, nesposobnu da se pomjeri sa narativa iz 1990-ih. “Pitanje”, u ovom slučaju, je sudski utvrđena činjenica da su zločini počinjeni u Srebrenici genocid. Genocid se dogodio, a to su utvrdili i Međunarodni sud pravde (ICJ) i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u svojim presudama. Niko osim Srbije to ne dovodi u pitanje i osuđuje.
Preko 8.000 duša koje su na najbrutalniji način stradale 1995. godine i dalje pokušavaju pronaći mir, dok njihove porodice pokušavaju pronaći neku sličnost utjehe i zatvaranja u dostojanstvenom pokopu posmrtnih ostataka. Mnogi članovi porodice još uvijek lutaju brdima i šumama istočne Bosne u uzaludnom pokušaju da povrate barem kost, frakturu lubanje, bilo koji dio tijela koji treba zakopati, da imaju posljednje počivalište, da opet imaju ime, doduše na nadgrobnom spomeniku.
Proglasiti 11. jul “Međunarodnim danom razmišljanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. godine” samo je mali znak za priznanje preživjelim žrtvama i njihovim porodicama koje i dalje traju.
Utvrđivanje ovog dana pokazalo bi posvećenost pravdi i istini i priznalo ljudsko dostojanstvo žrtvama i preživjelima genocida u Srebrenici, budući da oni svakodnevno nastavljaju da budu podvrgnuti bijesnom i nemilosrdnom poricanju genocida, istorijskom revizionizmu i prijetnja ponovnim nasiljem.
Što se tiče unutrašnje dinamike u Bosni i Hercegovini, bez obzira na naše obaveze da poštujemo i provodimo pravno obavezujuće presude stalnih sudova i ad hoc tribunala UN-a kao punopravne članice UN-a, član 9. Dejtonskog mirovnog sporazuma obavezuje sve strane ( Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija) da poštuju i sarađuju “u istrazi i procesuiranju ratnih zločinaca i drugih kršenja međunarodnog humanitarnog prava”.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, sa ili bez konsenzusa, ili bilo ko drugi, ministar ili ambasador Bosne i Hercegovine, ne može se upuštati u rasprave o Srebrenici koje potpuno negiraju genocid koji je tamo počinjen, niti ima ovlaštenja da dovodi u pitanje ili može biti iznad konačnih proklamacija pravosudnih institucija ove organizacije.
Jednoj takvoj akciji trebale bi prethoditi izmjene Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ustava i na kraju Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje javno odobravanje, negiranje ili opravdavanje zločina genocida.
Što se tiče konsultacija u regionu, da podsjetim da su sve zemlje u regionu, osim Srbije, već podržale ovaj nacrt, bilo kroz kosponzorstvo ili eksplicitno navodeći da će to učiniti, bez potrebe za bilo kakvim konsultacijama. Za zemlje u regionu sve je sasvim jasno kada je u pitanju poštovanje međunarodnog prava i principa civilizovanih nacija.
Predlažući svoje razloge za povlačenje rezolucije, uglavnom govoreći o konsenzusu i dogovoru u regionu, izostavlja da kaže da, u ovom slučaju, “konsenzus” znači brisanje reference na genocid, čime se efektivno negiraju odgovarajuće presude MSP-a i MKSJ-a, a „sporazum“ implicira apsolutnu poslušnost narativu koji postoji u Srbiji.
Dakle, oprostit ćete mi ako još jednom osudim sve ove navode i usmjerim se na sam tekst nacrta rezolucije. To ni na koji način nije uvredljivo ni za jednu državu ili njen narod, niti se komemorativni dan ne može koristiti kao politički cilj bilo koje vrste.
Njegov osnovni cilj je podsticanje procesa pravde, istine i pomirenja u Bosni i Hercegovini i regionu Zapadnog Balkana. Tvrditi suprotno znači jednostavno skrenuti sa činjenica – poricanje je štetno za mir, pomirenje i pravdu. Proces pomirenja mora se sastojati od ukupnog oporavka društva i suočavanja s prošlošću, ne samo kroz priznavanje genocida i zločina, priznavanje žrtava i kažnjavanje zločinaca, s fokusom na ishod koji će promovirati mir i pravdu.
To je suština pomirenja. Umjesto obračuna, čujemo poricanje; umjesto saosjećanja prema žrtvama, suočavamo se sa potpunim nedostatkom humanosti.
Ne dajmo se lažnim argumentima i zabrinutostima – upozorenja da rješavanje može dovesti do nestabilnosti u Bosni i Hercegovini nisu ništa drugo do slabo prikrivene prijetnje, ali ipak prijetnje onih kojima je jedini cilj zadržati kontrolu nad istinom u regionu i nastaviti s otvoreno veličati i nagrađivati osuđene ratne zločince bez posljedica, da se žrtve još jednom izbrišu akcijom i djelom poricanja.
Da vas pitam – šta u sadašnjem nacrtu poziva na nasilje?
Ko će to potaknuti? I zašto? Zato što se neko konačno suprotstavio revizionističkom narativu i za istinu?
Kultura sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici nije i ne smije biti kultura poricanja, već kultura sjećanja da se genocid nikada nikome ne ponovi”, naveo je Lagumdžija u pismu.
Podsjetimo, Saša Mart je u pismu naveo kako se želi još jednom osvrnuti na čitav proces pokretanja i realizacije ove inicijative koja se, kako je rekao, odnosi na osjetljivo pitanje rata u Bosni i Hercegovini, te zahtijeva, prema njegovim riječima, konsultacije na svim nivoima vlasti u zemlji.
S tim u vezi, u pismu ističe kako članice UN-a želi obavijestiti o nekoliko stavki. Prva od njih je da nije bilo konsultacija o tekstu rezolucije na nivou BiH.
