Enver Marić je ikona Veleža, član čuvenog mostarskog BMW-a i prvi golman reprezentacije Jugoslavije sedamdesetih, ali svakako može da bude ponosan i na period proveden u njemačkom fudbalu.
Kao rođeni Mostarac karijeru je počeo u Veležu čiji je gol čuvao u dva perioda, ukupno 16 sezona. Branio je na preko 600 utakmica, a sa 423 prvenstvena meča dugo bio rekorder jugoslovenskog prvoligaškog fudbala po broju odigranih utakmica.
Uvijek atraktivan na golu dobio je nadimak “Leteći Mostarac” i zajedno sa Dušanom Bajevićem i Franjom Vladićem činio čuveni trio kluba na Neretvi. Jedan je od rijetkih golmana u YU fudbala koji je 1973. izabran za Fudbalera godine u nekad zajedničkoj državi.
Godinu kasnije bio je učesnik Svjetskog prvenstva u Zapadnoj Njemačkoj. Branio je na svih šest utakmica na Mundijalu, uključujući premijeru protiv tadašnjeg prvaka svijeta Brazila, zatim i protiv domaćina takmičenja i budućeg svjetskog šampiona, SR Njemačke.
Tri puta je branio za razne selekcije Evrope i svijeta, prije nego što se 1976. preselio u Bundesligu i stao na gol Schalkea. Tamo ga je dočekao saigrač iz reprezentacije Brane Oblak, pošto je u klub iz Gelzenkirhena stigao godinu ranije iz splitskog Hajduka.
Debi je imao u prvom kolu 14. avgusta 1976. u pobjedi od 3:2 protiv Werdera iz Bremena. Mjesec i po dana kasnije bio je akter historijskog trijumfa nad Bayernom usred Minhena od nestvarnih 7:0 pogotovo što je na golu Bavaraca tada stajao čuveni Sepp Maier, a u timu bile najveće zvezde njemačkog fudbala: Franz Beckenbauer, Gerd Muller, Karl-Hainz Rummenige i Uli Hoenes.
Tokom dvije sezone provedene u Bundesligi tri puta je branio protiv Bayerna i nikad nije izgubio. Na proljeće prve sezone bilo je neriješeno 0:0, a onda naredne godine još jedna pobjeda, ovog puta od 3:2.
S druge strane Schalke je sa njim na golu muku mučio sa Eintrachtom iz Frankfurta. Izgubio je sve utakmice protiv ekipe Dragoslava Stepanovića, uključujući poraz na Wald stadionu od čak 3:6, kao i eliminaciju iz DFB Kupa od 3:4.
Vicešampion Bundeslige
Schalke je u njegovoj prvoj sezoni u njemačkom fudbalu osvojio drugo mjesto u Bundesligi sa bodom manje od šampiona Borussije Monchengladbach. Marić je branio na 31 od ukupno 34 utakmica i bio jedan od najzaslužnijih za taj uspjeh.
Sljedeće sezone imao je veliku konkurenciju u Volkmaru Grossu i branio je na duplo manje utakmica, ukupno 16 u Bundesligi.
Poslije dvije godine odlučio je da se vrati u Mostar i još sedam sezona je čuvao gol “Rođenih”. Doživio je da 1981. kao kapiten osvoji sa Veležom kup Jugoslavije pobjedom u finalu nad sarajevskim Željezničarom od 3:2.
Dvije godine po završetku igračke karijere sjeo je na klupu Veleža naslijedivši nekadašnjeg saigrača Dušana Bajevića. Svoje Mostarce je trenirao do 1990. godine, a onda se vratio u Njemačku i dugo bio trener golmana. Najprije u Fortuni iz Diseldorfa gdje je u jednom trenutku, u maju i junu 1998, preuzeo ulogu prvog trenera.
Fortunu je ukupno vodio na četiri utakmice u Cvajti i ostvario tri pobjede, uključujući prvu 2:1 protiv Nirgnberga na čijoj je klupi tada sedio Felix Magath.
Od 1. jula iste godine preselio se u Berlin i čak 12 godina bio trener golmana u Herti. Za to vrijeme kroz klub je prodefilovalo čak osam trenera, ali svi su zadržali Marića u svom stručnom štabu. Među njima je najduže sarađivao sa Jirgenom Reberom, koji će nekoliko godina kasnije sjesti na klupu beogradskog Partizana.
Popularni Mara je tokom 1999. pomagao i reprezentaciji Bosne i Hercegovine gdje je takođe bio angažovan kao trener golmana. U Herti je ostao do ljeta 2010, da bi se godinu kasnije zvanično penzionisao zbog narušenog zdravlja.
Ostaće upamćen kao jedan od najboljih golmana svog vremena i trener koji je imao čemu da nauči buduće čuvare mreže, piše Sportklub.
