S najvećom bosanskom populacijom u SAD-u, St Louis, Missouri, “oblikovan je suptilnim, ali obilnim utjecajem zajednice koja se ne može naći u tolikom broju izvan Evrope,” piše BBC Travel.
U članku autorica Stefanie Ellis opisuje kako se kroz desetljeća nekada skoro napušteno naselje South City, poznato kao Bevo Mill, mjenjalo prilivom izbjeglica iz BiH.
Ovu vezu između stanovništva i identiteta ovog naselja Ellis opisuje kroz jedan od lokala, “Lemmons Fine Food”, koji je otvoren u aveniji Gravois u South Cityju još 1940-ih godina ali ga je preuzela porodica Grbić iz BiH 2014. godine te je time “počela nova historija: ona sa Bosancima duboko ugrađenim u tkaninu, mijenjajući pejzaž onoga što restoran – i grad – mogu postati.”
“Prepun malih, udobnih kuća od cigala zbijenih u uskim ulicama, pejzaž u naselju South City poznatom kao Bevo Mill promijenio se mnogo prije nego što su Sulejman i Ermina Grbić posjedovali Lemmons.
Još uvijek se mijenjalo 1998. godine, kada su kupili sadašnji Grbić – najdugovječniji bosanski restoran St Louisa – samo nekoliko ulica dalje. U to vrijeme, sve manje stanovništva učinilo je poslovni kvart South Cityja gradom duhova, sa zabarikadiranim prozorima i malo nade da će iko pumpati prijeko potreban život u njegovu ekonomiju,” navodi se u članku.
“No, oživljavanje je došlo kada su se bosanske izbjeglice počele naseljavati u St Louisu nakon što su pobjegle iz bivše Jugoslavije tokom bosanskog rata, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, odnio živote oko 100.000 ljudi i raselio još više od dva miliona.”
Navodi se kako su se mnogi Bosanci nastanili u Bevo Mill-u kako bi bili bliže Međunarodnom institutu, organizaciji za podršku imigrantima koja je, zajedno sa Catholic Charities USA, sponzorirala izbjeglice, pomažući im da nauče engleski i pronađu posao i smještaj.
Niži troškovi života u St Louisu i mehanizmi podrške omogućili su veći uspjeh, a mnogi Bosanci koji žive u drugim dijelovima zemlje također su se preselili na to mjesto radi boljih prilika.
Danas se St Louis može pohvaliti najvećom bosanskom populacijom u SAD-u, koja čini oko 50.000 do 70.000 od 2,8 miliona ukupne populacije grada.
Kako je rekao Ben Moore, profesor emeritus i viši istraživač u Centru za bosanskohercegovačke studije na Univerzitetu Fontbonne, kao rezultat ovog priliva “bosanska zajednica je imala suptilan, ali obilan utjecaj, koji je postao duboko integriran u tkivo St Louisa.”
Najjednostavniji način da se doživi ovaj uticaj je da se posjeti “Mala Bosna” (Little Bosnia) u Bevo Millu.
BBC navodi da je Mala Bosna devedesetih godina, kada je jedna oblasna banka davala kredite bosanskim izbjeglicama bez kredita, “prerasla u mesnice, pijace, kafiće, auto-shopove, restorane, autoprijevoznike, osiguravajuće agencije i do prije nekoliko godina, najveće američke novine na bosanskom jeziku u zemlji.”
Preko puta sjedišta Privredne komore može se naći i replika Sebilja, fontane od drveta i kamena sa Baščaršije u Sarajevu.
“Nedaleko od Sebilja, u pekari i kafiću “Zlatne kapi” možete pokupiti hurmašice – keksiće natopljene šećernim sirupom dok ne postanu mekani kao kolač; zatim posjetite mesnicu braće Iriškić u susjedstvu, gdje ćete pronaći janjetinu i odrezak zajedno sa međunarodnim namirnicama. Europa Market, blok dalje, prodaje evropske čokolade, pića, konzerve i ajvar, začin od paprike i patlidžana.”
Moore, koji je, kako navodi BBC, svoju karijeru posvetio dokumentovanju bosanskih ratnih priča kako se historija ne bi izgubila, rekao da je restoran Grbić “jedan od ključnih centara bosanske kulture u St Louisu”.
“To je restoran, kao i mjesto za muziku, mature i vjenčanja – postavši mjesto gdje se bosanska zajednica kao takva formirala.”
Kuhinju u tom restoranu je od 2002. godine vodila Ermina – svima poznata kao “Mama” – “pružajući toplinu i gostoprimstvo Bosancima koji su željni doma, kao i onima u zajednici za koje je ova kuhinja nova.”
“Njeni keksići od oraha, koje i dalje pravi svakog vikenda, delikatni su i nježni, namirisani začinima koji su toliko poznati da kao da vam izazivaju osmjeh na jeziku. Svaki zalogaj se topi brzo poput snijega u prahu, ali ostavlja za sobom osjećaj duboke udobnosti, što je tačan efekat koji ‘Mama’ ima na svakoga koga sretne,” Piše Ellis.
“Ona je stvorena je od ljubavi i suosjećanja”, rekla je Senada, koja je preuzela uzde sada već penzionisane mame i vodi kuhinju u Grbiću zajedno sa bratom Erminom, dok je Lemmons na pauzi zbog pandemije.
Rekla je da Sulejman, koji je angažovao bosanskohercegovačke stolare i zidare za Grbićevu četverogodišnju gradnju, dijeli maminu dobrotu.
“Kada su 90-ih počele stizati izbjeglice, tata bi mi rekao da idemo na aerodrom da tražimo ljude koji nemaju gdje da žive”, prisjetila se Senada, objašnjavajući da zbog ustaljenog života u St Louisu, nakon što su se ovdje nastanili 1980-ih kao neki od prvih Bosanaca u St Louisu, njeni roditelji su bili dobro pripremljeni da podrže nove imigrante.
Sulejman bi držao tablu na kojoj je pisalo “izbjeglice dobrodošle”, a kada bi ljudi dolazili kući s njim, Mama bi kuhala dan i noć mada bi pored toga svakog jutra u 03:30 odlazila na svoj posao sa punim radnim vremenom.
“Imali smo samo četiri spavaće sobe i jedno kupatilo, ali nas je jedno vrijeme u tom stanu bilo 20. Pomagali smo oko prevođenja i pronalazili ljudima poslove, smještaj i preglede kod doktora. Jedna porodica bi došla i iselila se, a ljudi bi zvali iz Iowe i drugih mjesta i pitali hoćemo li ih prihvatiti,” rekla je Senada, te dodala da bi odgovor uvijek bio potvrdan.
“Godine 1998., kada je bosanskim izbjeglicama koje su živjele u Njemačkoj rečeno da se moraju vratiti, bivša američka državna sekretarka, Madeleine Albright, napravila je aranžmane da dođu u SAD. Do tog trenutka, St Louis je postao atraktivna destinacija za Bosance”, objasnio je Moore.
Edo Nalić, koji sa svojom suprugom, američkom kuharicom, Loryn Nalić, vodi nacionalnu kompaniju Balkan Treat Box, živio je sa svojom porodicom u Njemačkoj nakon rata u BiH, a u St Louis je došao preko gore navedenog aranžmana. Započeli su posao sa kamionom sa hranom koji je putovao gradom, upoznajući sve še ljudi sa balkanskom kuhinjom.
“Trenutno, kada smo u kulturi hrane u SAD, bosanska hrana je zaista neotkrivena. Udobna je i poznata, a opet dovoljno drugačija da bude intrigantna. Nakon što to pojedete, razmišljate o tome i poželite to ponovo. Bilo bi mi lakše da skuham bilo šta drugo, ali ja sam izabrala ovo. To je hrana volim da kuham,” rekla je Loryn Nalić.
Kako Bosanci posjećuju restorane svoje zajednice, isto tako ro čine i drugi, a kako navodi BBC, dugogodišnji kritičar restorana Joe Bonwich je toliko volio porodicu Grbić i često pisao o važnosti njihovog restorana za St Louis da je, kada je preminuo 2017., proslava njegovog života održana u njihovom restoranu.
BBC navodi da “Bonwich nikada nije želio da Mala Bosna ostane tajna.”
“Njeni poslovni objekti su neopisivi i otrcani – dio betonske džungle koja je South City – i ne može se takmičiti sa otmenim ulicama sa drvoredom punim butika i nebodera u drugim dijelovima St Louisa. Ali ako biste ovaj dio avenije Gravois shvatili kao bilo koju drugu ulicu, propustili biste ono što Moore naziva suptilnim, ali obilnim utjecajem stanovništva koji se ne može naći u takvom broju izvan Evrope,” navodi BBC.
Moore je rekao da je “razumijeti ovaj uticaj kao da gulite luk.”
“Stvari koje su nam Bosanci donijeli su jako lijepe, burek i sebilj, ali ispod svega toga je tragedija. Dakle, uticaj Bosanaca je komplikovan i potrebno je neko vrijeme da se shvati. Mi nismo doživjeli ono što su oni doživjeli, ali oni su nas promijenili, i to je uliveno u ovaj grad,” objasnio je on.
Ellis u svom članku navodi da “ipak, nikada neće postojati zdjela gulaša koja bi mogla zamijeniti dom hiljadama Bosanaca u St Louisu koji su izgubili sve u ratu. Ništa ne može izbrisati neizrecive tragedije kojima su svjedočili i duboki osjećaj gubitka koji ih prati svaki dan u životu.”
“Svako je izgubio nekoga, a svi su izgubili svoju zemlju u ratu”, rekao je Moore.
“Uspjeti stvoriti novi dom suočen sa tako dubokim gubitkom je nešto najnevjerovatnije čemu sam svjedočio u svom životu. To je nevjerojatan dokaz za šta su Bosanci sposobni, kao i za šta ljudska bića sposobna,” zaključio je.
