Sjećam se da sam s četiri godine probavao skakati s kišobranom sa zamrzivača kod majke u Tešnju i nadao se da ću, eto, uspjeti poletjeti. Mislim da me je tada uhvatila želja za visinama i nikada me nije popustila.
Već je trinaest godina među pilotima holandskog nacionalnog avioprevoznika KLM-a i neobično ime za ovu veliku kompaniju – Emir Jabandžić (35).
U Holandiju je stigao s roditeljima i bratom 1993. godine i brzo se snašao. Poslije osnovne škole i gimnazije, talentirani mladić nemirnog duha upisao je “KLM Academy Flight”, akademiju za pilota, prošavši vrlo strogu selekciju.
Ipak, diploma nije bila nikakva garancija za posao. Ponovo je Emir ili Maki, kako ga zovu, morao proći konkursne procedure da bi 2007. godine napokon obukao pilotsku uniformu u matičnoj bazi KLM-a na amsterdamskom aerodromu Schiphol.
Od 2017. godine, kao jedini pilot porijeklom iz Bosne i Hercegovine, unaprijeđen je u kapetana na evropskim letovima ugledne kompanije, u sudskim registrima punog imena “Air France-KLM Group”, holandsko-francuskog avioprevoznika koji zajednički dijele rute, putnike, resurse i osoblje. Nakon “Boeinga 737”, Emir posljednjih godina leti na “Embraeru”, a adresa mu je u Amsterdamu.
Njegovi Jabandžići, porijeklom iz Tešnja, ugledna su familija i u bosanskohercegovačkoj zajednici u zemlji tulipana. Kako drže do porodičnih vrijednosti, otac Enver i mama Sabira koriste svaku priliku da Emira i drugog sina Ekrema, amsterdamskog bankara, u slobodno vrijeme strastvenog “ironmana”/triatlonca, okupe u njihovom domu.
Kapetan Jabandžić za Stav govori o ovom uzbudljivom i atraktivnom pozivu, izazovima u doba pandemije i nezaobilaznoj temi – domovini Bosni i Hercegovini.
Aviosaobraćaj jedna je od najteže pogođenih branši u pandemiji, a izuzetak nije ni veliki “Air France-KLM”. Kako je vama bilo u protekloj godini?
JABANDŽIĆ: Jako su teška vremena za sve branše pa i za nas. Države razumljivo probaju da se zaštite od opasnosti virusa izvana i prva reakcija bila je da se protok ljudi spriječe. To je, naravno, značilo i što manje putovanja. Tako smo u martu 2020. godine samo na mom tipu aviona, koji inače ima šezdeset destinacija, na koje lete do šest puta dnevno, smanjili letove na tek četrnaest destinacija, i to jedanput dnevno. U tom momentu smo uglavnom putnike odvodili kući iz dalekih destinacija. Naši su avioni, inače, prije korone bili dnevno korišteni po približno sedamnaest sati, a u tom momentu je to bilo samo po nekoliko sati. To znači jedan ili dva leta dnevno. Trenutno ih je više, ali trajat će sigurno još dugo da se vratimo na nivo prije korone.
Pilotima je posebno bitno u takvim situacijama, kada su avioni većim dijelom prizemljeni, održavati “formu”. Je li bilo više trenažnog procesa u simulatorima?
JABANDŽIĆ: Tačno. U našoj struci izuzetno je važno da si “u formi”. Zakon traži da se u određenom roku uradi propisani broj uzlijetanja i slijetanja. Sve do ove pandemije nikada nije bilo pitanje hoće li se uspjeti obaviti potrebni letovi. KLM se je jako potrudio da nas sve osposobi s letovima da bi se svi osjećali komforno u našoj stolici. Potrudili su se da nas sve opredijele na letove, da uspijemo obaviti sve po zakonu zatražene letove, plus što smo dobili ekstra letove u simulatoru kako bismo održali znanje i spretnost.
Odakle ljubav prema pilotskom pozivu?
JABANDŽIĆ: Sjećam se da sam s četiri godine probavao skakati s kišobranom sa zamrzivača kod majke u Tešnju i nadao se da ću, eto, uspjeti poletjeti. Mislim da me je tada uhvatila želja za visinama i nikada me nije popustila. Imao sam ipak jednu drugu veliku ljubav – harmoniku i ostvario visok profesionalni nivo u Holandiji, pa su mnogi vidjeli u tome moju budućnost i životni poziv, ali ljubav prema avionima bio je neki dječački san koji sam morao ostvariti kada mi se pružila prilika.
Pilotski poziv nosi uvijek viši nivo odgovornosti zbog putnika, ali i skupih letjelica. Da li se, recimo, analizira baš svaki vaš let?
JABANDŽIĆ: Pošto je sigurnost prvi i najbitniji prioritet u ovom poslu, svaki se let snima i parametri analiziraju poslije povratka u bazu. Tako se svaka komunikacija s tornjem, moja komunikacija s kopilotom ili, bukvalno, svaki se šaraf koji je promijenjen na avionu dokumentira, ništa se ne prepušta slučaju. Recimo, ako se primijeti neki trend koji bi se mogao poboljšati, procedure se pokrenu da bi se efikasnije i sigurnije radilo i tako izbjegli eventualni problemi. Naravno, ja kao kapetan uvijek imam posljednju riječ u avionu.
Je li bilo rizičnih situacija u dosadašnjoj karijeri?
JABANDŽIĆ: Gledajte, mi svake godine imamo minimalno četiri puta “simulator trening”. To su inače dva sata teorije, a potom tri i po sata “vožnje” u simulatoru. U ta tri i po sata simulatora dogodi se više kvarova i nezgodnih situacija nego u čitavoj karijeri jednog pilota. Skoro uvijek treniramo i pripremamo se za opciju kvara na motoru, ili gubitka zračnog pritiska u avionu uz niz ostalih nezgodnih situacija. Treniramo, ukratko rečeno, ekstremne scenarije da se ne iznenadimo i ne paničimo ako nam se takve stvari dese tokom leta i da te različite scenarije savladamo. Zamislite, naprimjer, letenje preko planinskog masiva Alpe. Ispod aviona visoka su brda i odjednom nestane zračni pritisak u avionu. Procedura kaže da se avion treba što prije spustiti na visinu na kojoj ljudi mogu disati bez pomoći, ali ako su visoka brda ispod aviona, kao Alpe, onda to baš tako i ne može. I zamislite da je u tom momentu jako nevrijeme ispod i okolo vas, svi aerodromi zatvoreni, a oko nas grmi, šta tad? Ponekad se u stvarnosti dese neke situacije gdje moramo “out-of-the-box” misliti i biti baš kreativni. Tada znanje i iskustvo dosta pomažu.
Šta biste nazvali najljepšom stranom zanimanja pilot?
JABANDŽIĆ: Da bih odgovorio na to pitanje, trebao bih vas povesti nekoliko dana na ta silna putovanja. Kao prvo, imam najljepšu kancelariju na svijetu. Na deset kilometara visine vidim i izlazak i zalazak sunca i jednako su mi draga sva ta putovanja. Također, stekao sam kroz ovaj posao prijateljstva za cijeli život, a bio sam u prilici prisustvovati feštama i druženjima s velikim zvijezdama Hollywooda. I, što je možda još najbitnije, vidim kroz ovo koliko mi je opet merak doći u rodnu Bosnu.
Kao već iskusan pilot, jeste li kod pretpostavljenih nekad predložili da KLM obrati pažnju i poveže Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu s drugim evropskim destinacijama?
JABANDŽIĆ: Kroz sve ove godine probao sam često da stavim Bosnu i Hercegovinu na kartu kod moje kompanije. Primjetno je da KLM počinje otkrivati Balkan i, poslije Zagreba, Beograd je sljedeća destinacija prema kojoj ćemo sigurno letjeti. Meni je to motiv više da stavimo i Sarajevo uskoro na kartu putničkih destinacija KLM-a.
Obrazovanje vam je holandsko, ali porijeklo bosansko pa je logično pitati kakve su veze s Bosnom i Hercegovinom? Odete li do Tešnja?
JABANDŽIĆ: Prije korone sam otprilike pet do šest puta godišnje išao u Bosnu i Hercegovinu. Rodbina mi je u Tešnju i Sarajevu i srce mi je uvijek puno kad prošetam kroz tešanjsku čaršiju. Iako sam bio dijete kad sam iz nje otišao, jako sam vezan za rodni kraj, a to je i dalje i uvijek će ostati moja čaršija!
Bude li susreta s našim ljudima na aerodromima?
JABANDŽIĆ: Svakako. Imam letove za Zagreb, i to je do sada bila jedina destinacija prema Balkanu. Uvijek pozdravim i javim se putnicima na našem jeziku. Nekoliko od njih me i prepoznaju i često me pozdrave, a jave se i stjuardesama, što je baš lijepo.
Piloti su od pamtivijeka bili popularni kod djevojaka.
JABANDŽIĆ: Ja sam postao pilot kada sam tek napunio 22 godine i tada sam letio na avionu “Boeing 747”. U tom avionu bilo je četrnaest stjuardesa! Ali mene je mama fino odgojila!
Posao pilota poseban je i zbog mnogih odsustvovanja od kuće. Vjerujete li u budući skladan bračni život?
JABANDŽIĆ: Kako da ne, vjerujem u skladan bračni život jednog dana. Taman kad dojadimo jedno drugom, ja opet odoh…
