U intervjuu za hrvatski portal “Express” režiserka Jasmila Žbanić dotaknula se i osjetljivih političkih tema.
“Bilo bi dobro da u BiH postoji zabrana negiranja genocida. Moja želja bi bila da film vide mladi ljudi iz BiH i regije, da razgovaramo nakon projekcije, jer čini mi se jako važnim da nove generacije ne nose teret zločina koji su počinili očevi. Ako je moguće filmom pomoći da se komunicira, da se ne izbjegavaju ‘teške’ teme kako nove generacije ne bi morale živjeti sa zločinima i zločincima – kazala je Jasmila Žbanić u razgovoru za portal Express.hr.
Govorili ste da vam je najveća dilema bila kako brojeve ubijenih i velike riječi kao što je genocid pretvoriti u ljudsku priču. Sudeći po reakcijama koje prate projekcije u Veneciji, itekako ste u tome uspjeli. Imate li danas jasan odgovor na pitanje koje ste sebi postavljali ili je proces dolaska do rješenja posljedica sluha i autorske intuicije koju je teško svesti na objašnjenje?
“Vrijeme je važan faktor. Prva ruka scenarija u ovom procesu bila je tvrda kao deblo. U tu verziju istresla sam sav nagomilani bijes, nakupljenu nepravdu i bol. To nije bio scenarij nego municija. I to ne valja. U svakoj sljedećoj verziji oslobađam se i bolje baratam materijalom, ali taj proces ide uvijek u smjeru par koraka naprijed, par nazad. Ono što je u isto vrijeme i mana i prednost je da sam iz BiH. Mana je zbog toga što na početku mislim da svi znaju za Srebrenicu i da je nekoga briga. A onda se uvjerite da ljudi nemaju pojma, da ne suosjećaju, da im je dosadno što ih peglate ratom koji nije njihov i za koji misle da se njima nikada neće moći desiti. To mi je teško padalo. Trebalo je dugo vremena da nađem način kako takve ljude uvući u film. A prednost je što mogu osjetiti svaki lik, svaku situaciju duboko i cjelovito.
U intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung rekli ste kako Europa, kad bi se ponovo desio genocid u Srebrenici, ni prstom ne bi mrdnula. Da nas najveće stradanje na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata ničemu nije naučilo, svjedočimo svakodnevno, od Sirije preko dnevne ksenofobne i fašističke politike velikih i nešto manjih sila. I dok smo s pravom ljuti na sve ono što nije učinjeno da bi se zaustavio genocid u BiH, nastavljamo da tavorimo u obruču naših etnonacionalnih politika, optužujući migrante za sve što nam se trenutno loše događa. Kako objašnjavate činjenicu da ne samo svijet nego ni mi sami nismo ništa naučili iz vlastitog tragičnog iskustva?
