Bilo mi je zanimljivo da pratim ženu koja ima sve, zahvaljujući sopstvenom obrazovanju, vještinama, znanju, snažnom karakteru, a onda se emotivno urušava iznutra i shvata svu prazninu svoga života, kaže za Nova.rs srbijanska glumica i rediteljica Mirjana Karanović. “Moja junakinja je ona koju svako istovremeno žali, ali joj i zavidi”. Tim riječima Mirjane Karanović, koje je izrekla u Sarajevu, mogao bi se sumirati novi, drugi rediteljski poduhvat glumice “Majka Mara”. Ostvarenje je imalo svjetsku premijeru na nedavno završenom 30. Sarajevo Film Festivalu, a ovih dana je u takmičarskoj selekciji Hercegnovskog festivala.
Iako je u Sarajevu film prikazan u glavnom, takmičarskom programu, ali van konkurencije, glumica i rediteljica Mirjana Karanović priznaje u razgovoru za Nova.rs da je svjetska premijera na ovakvom festivalu “više nego kvalitetna referenca”:
“Ako vam je film premijeru imao u Sarajevu, to je odlična preporuka za ostale festivale. Kad “izađete” na dobrom festivalu, drugi, koji prave svoje repertoare i selektuju, uglavnom se referišu na filmove koji su učesnici onih koji imaju težinu”.
Svi filmovi se, objašnjava Karanovićeva, bore da uđu na prestižne festivale, a za male kinematografije, poput naše, to je veoma teško:
“Mnogo kinematografski moćnije zemlje, na neki način, već automatski imaju rezervisano mjesto na važnim festivalima A kategorije poput Kana, Berlina ili Venecije. I zato je dobro biti ovdje u Sarajevu, jer je jak festival i van granica regiona”, kaže ona.
Umjetnici zavise od publike
Iako Karanovićevoj prestižni festivali nisu strani, pitamo je ima li, opet, tremu kad prvi put izlazi pred publiku naročito kao rediteljica, s obzirom na to da joj je “Majka Mara” drugi režiserski poduhvat?
“Uvijek imaš neku vrstu uzbuđenja, ne nužno treme, kad izlaziš pred publiku. Ne možeš to da kontrolišeš. Za sebe možeš da misliš da si najbolji ili najgori, ali publika ima svoju percepciju. I zato je scenska umjetnost ta koja u velikoj mjeri uključuje publiku u svijet koji stvara. Svi oni koji prave scenska umjetnička djela zavise od publike, od interakcije s njom. Šta mi vrijedi da napravim film, ako ga niko ne vidi? Mada, moram da priznam da često i u pozorištu, i kad radim film, pomislim kako je najljepši sam proces rada, i da bih voljela da nikada ne izađem pred publiku. Uvijek kažem sebi: “Kako bi bilo divno da nastavimo da probamo zauvijek, da nikada ne bude premijere”, jer to je taj trenutak u kom moraš da osvestiš, na osnovu reakcije publike, da li je to dobro, da li je ičemu vodilo, ili je uzalud potrošeno vrijeme”, priznaje umjetnica.
A Sarajevo, i uopšte Bosna i Hercegovina, imaju posebno mjesto u privatnom i profesionalnom životu glumice i rediteljice. Ne samo da njena porodica porijeklo vuče iz Bosne, već je prije nekoliko godina proglašena počasnom građankom Sarajeva:
“Ja sam po porijeklu Bosanka. Ali, da, počela sam ovdje prvo u pozorištu, i to igrajući redovni repertoar u Kamernom teatru, nastavila sam u Narodnom pozorištu Sarajevo, a radili smo i razne teatarske koprodukcije. Igrala sam i u tri bosanska filma, od kojih je “Grbavica” najpoznatiji. Poslije rata na ovim prostorima igrala sam u još jednom filmu Jasmile Žbanić “Na putu” i u ostvarenju “Go West” Ahmeda Imamovića – objašnjava, dodajući i da je inicijalna kapisla za film “Majka Mara” bila, opet, Bosna. Naime, u Zenici je igrala predstavu po komadu Tanje Šljivar “Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali”, u kojoj postoji lik Mare, koja je izgubila sina i nakon što sretne jednog mladog muškarca zapita se šta je sadržaj njenog života…”
A u filmu, u kom je koscenaristica, uz Maju Pelević i Ognjena Sviličića, Mara je uspješna poslovna žena, skrhana zbog prerane smrti sina Nemanje. Emotivno se otuđuje i odbija da komunicira s porodicom i prijateljima. Prolazi težak proces žalovanja, da bi ga okončala s pojavom jednog mladog muškarca. Nakon što upozna Milana, Nemanjinog bliskog prijatelja, u odnosu s njim pronalazi utjehu i mir.
Bitka između ženskog i muškog principa
Na pitanje zašto neki na ovom tlu još poimaju žene kroz prizmu patrijarhalnog principa, Karanovićeva se poziva na viševjekovnu historiju:
“Taj poredak moći potiče iz vremena kada je fizička snaga bila na cijeni. Da ne govorim o religiji, koja je postavila hijerarhiju važnosti uloga, onoga šta se očekuje od žena, a šta od muškaraca da bi društvo opstalo u opasnim vremenima. A to su bila vremena beskrajnih sukoba u kojima se postavila čvrsta struktura moći. A danas, kako se način na koji se moć stiče mijenja, i kako su žene izborile prava koja su im bila uskraćena u prošlosti, mijenja se i to. Kad pričam o ženskim pravima – govorim o pravu glasa, pa prekretnicu koju je donijela antibebi pilula, odnosno kontracepcija, iako često zaboravljamo koliko je bitna i ne možemo da zamislimo da je postojalo vrijeme kada su žene morale da rađaju. Sve to oslobodilo je žene da počnu da razmišljaju o svom identitetu, budućnosti, mogućnostima i dovelo je do toga da danas postoji, čini mi se, nikad intenzivnija bitka između ženskog i muškog principa. Mislim da će ona trajati dok ne pronađemo način da komuniciramo između sebe bez potrebe da jedni druge savladamo i pokorimo. To je vječna ljudska potreba da se osvoji moć, da ti niko ne može ništa. Ali, sada takvu moć žele i žene i muškarci”, smatra sagovornica portala Nova.rs.
Upitana koliko Mara refektuje ženu s ovih prostora danas, priča da joj je namjera bila da prikaže “netipičnu ženu”. Kao i u prvom filmu koji je režirala “Dobra žena”, s jedne strane je tipična, a s druge život koji vodi je izdvaja iz mase:
“I uložila je ogroman napor u životu da se izdvoji. Da osvoji prostor u kojem će biti nedodirljiva. Zanimalo me je šta će biti sa ženom koja nema načina da počne iz početka život, jer kad si mlad i dese ti se tragedije, postoje načini da se podigneš i nastaviš život, probaš ponovo. Izgubiš posao, ljubav, djecu, roditelje, ali neko će ti pomoći. A Mara je u poziciji kada više ne može da ima drugo dijete, gdje je taj dio života završen za nju i gubi tlo pod nogama. Bilo mi je zanimljivo da pratim takvu ženu koja ima sve, status i položaj i to zahvaljujući sopstvenom obrazovanju, vještinama, znanju, snažnom karakteru, a onda se emotivno urušava iznutra i shvata svu prazninu svoga života”.
Na pitanje koliko je sebe lično, bar kad je posredi snaga, unijela u lik Mare, odgovara:
“Ja sam razumjela to preispitivanje, razmišljanje o tome da li je, kad imaš preko 50 godina, sve gotovo, da li je život završen? Jer čemu sve – mnogo si bliže smrti nego životu koji si prije toga imala? I da li uopšte postoji budućnost, odnosno da li se treba pomiriti i čekati krajnji datum… To jesu pitanja koja sam sebi postavljala kada sam prešla starosnu granicu od pola vijeka. I razumijem to razmišljanje, ideju da nisi siguran šta ti možeš dalje. Kad si mlad, uvijek imaš budućnost, ideje za to šta želiš da postigneš. Zato je za mene veliko dostignuće da u ovim godinama imam velike planove za budućnost i često moram da odbacujem neke stvari da bih mogla da postignem sve ono što želim. Kad bih mogla da živim dva paralelna života i uradim sve što želim… (smijeh)”
Svi sanjamo kuću s bazenom
Vizuelnost filma, u kom, pored nje igraju i Vučić Perović, Boris lsaković, Jasna Žalica, Alen Liverić, Pavle Čemerikić i Jelena Ćuruvija, bila joj je, naglašava, veoma bitna jer odražava Marin status u društvu:
“A više od 90 posto ljudi, ne samo u Srbiji, ne može ni da sanja takav status, da živi u takvim uslovima, da ima sve što i Mara. Za mnoge ljude je to gotovo idealna pozicija. Sanjaš da jednoga dana imaš takvu veleljepnu kuću sa bazenom, da živiš život ne razmišljajući o parama, da imaš uvijek dovoljno, da možeš sebi da priuštiš sve. Da nema stvari koja te frustrira. Zato je scenografija, kamera, kako to vizuelno izgleda bilo vrlo bitno. Kad smo radili prvi film “Dobra žena”, snimali smo kamerom iz ruke, jer smo htjeli da postignemo dokumentarnost. Kamera je bila svjedok onoga što se dešava ispred. A ovdje su kamera i scenografija praktično imale ulogu u filmu, da donesu nešto na osnovu čega uklapaš utiske zajedno s pričom”, objašnjava Karanović.
Poslije višedecenijskog angažmana u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Mirjana Karanović je prešla na Crveni krst, u Beogradsko dramsko pozorište, za koje smatra da je teatar s najvećim potencijalom i najboljim repertoarom:
“Tamo mi se nude najzanimljivije uloge. Tu ću tokom naredne sezone nastaviti da igram predstave, ali iduća godina je za mene godina priprema za film, tako da neću mnogo raditi u teatru. Možda dvije predstave… Najviše ću se fokusirati na pripreme novog filma ‘Narodna drama'”, otkrila je poznata glumica.
