Od Oskara koji je Danis Tanović osvojio za film “Ničija zemlja” na ovamo, bh. filmovi nastavili su niz osvajanja prestižnih nagrada na brojnim svjetskim festivalima. Da li smo tu činjenicu iskoristili da značajnije razvijemo filmsku produkciju, ali i kompletnu kulturnu scenu, kako se odnosimo prema umjetnosti i umjetnicima, hoćemo li postati uspješnije društvo ukoliko počnemo da živimo kulturu, neke su od tema o kojima je govorio jedan od naših najistaknutijih živućih umjetnika.
Glumac Izudin Bajrović u intervjuu za “Dnevni avaz” dao je neke izuzetno zanimljive stavove, kada je u pitanju stanje u našoj kulturi.
Disciplina i profesionalizam
Glumili ste u turskom historijskom spektaklu „Ataturk“, koji je nedavno imao premijeru. Kakvo je bilo to iskustvo?
-Da. Bio sam kratko na snimanju te serije/filma, jedan dan. Ali, mogao sam zaključiti da se radi o vrhunskoj produkciji. Ono što me je impresioniralo je bila disciplina i profesionalizam na setu, ni jedne suvišne, ni nepotrebne riječi.
Svi samo rade svoj dio posla i rade to perfektno. Očigledno je da je Turska uspostavila visoke standarde u svojoj filmskoj industriji i to se i vidi ako imamo u vidu rezultate koje oni postižu u smislu gledanosti njihovih serija.
Naime, „Ataturk“ je rađen kao serija od pet epizoda.
Da li je film i u kojoj mjeri pokretačka snaga bh. kulture i umjetnosti?
-Film jeste možda najeksponiraniji segment bh. kulturne scene, baš kroz nagrade koje su naši filmovi pobrali na svjetskim festivalima, kroz par autora koji su se uspostavili u širem kontekstu, ali kod nas je film, još uvijek, samo incident.
Snima se premalo filmova i ako njih uzmemo kao parametar bh. kulture mogli bismo doći do zaključka da je bh. kultura sporadična i bez kontinuiteta.
Međutim, kulturni život u nas se dešava konstantno i na dnevnoj osnovi, ali možda on nije dovoljno zanimljiv medijima i široj javnosti, pošto iza njega (ili ispred njega) ne stoje veliki naslovi.
Nesklad s „količinom”
Kakav je status bh. filma u odnosu na regionalnu, evropsku i svjetsku kinematografiju? Kasnimo li ili idemo u korak sa svijetom?
-Status bh. filma je u potpunom neskladu s “količinom” bh. filma. Mi se uopšte ne možemo mjeriti sa svjetskom, evropskom, pa ni regionalnom kinematografijom.
Kod nas “kinematografija” ne postoji, postoje samo filmovi, napravljeni uz, ko zna kakav trud, određenih autora.
Gdje su nova imena, novi autori? Ne postoje. Dakle, mi ne radimo na razvoju te vrste umjetnosti, koja bi mogla biti, ali to nije, velika snaga u umjetničkom izražaju našeg društva.
Igrali ste u ostvarenjima kao što su „Remake“ ili „Quo vadis, Aida.“ Jesmo li, po Vama, previše okrenuti ratnoj tematici? Možemo li izaći iz tih okvira?
-Uskoro će stasati i već stasavaju generacije koje nisu obilježene ratom i stradanjem devedesetih i oni će zasigurno praviti filmove koji nemaju ratnu tematiku, ili tematiku postratnih dešavanja koja su uzrokovana ratom.
Šta se može očekivati od autora koji su potpuno obilježeni ratom, kojima je taj rat potpuno preokrenuo živote, nego da pričaju o toj temi. Usput, snimljen je jako mali broj filmova s ratnom tematikom u poslijeratnoj BiH, iako se vama taj broj multiplicira u svijesti.
Ako je u nekim ranijim vremenima masovna produkcija partizanskih filmova služila političkoj propagandi, da li je isto i danas?
-Pa pravljenje partizanskih filmova je služilo jednoj (i jedinoj) ideologiji koja je tada bila na vlasti. A koja to ideologija danas vlada u BiH?
Zajednička ne postoji, postoje možda dvije, potpuno nekompatibilne i treća koja se ne može nazvati ničim. Danas se ne radi o ideologiji, radi se o novcu.
Preplašeno društvo
Bili ste i prvi čovjek Narodnog pozorišta Sarajevo. Koliki je izazov biti na čelu jedne od ključnih institucija kulture u državi koja nema ili ima minimalno sluha za kulturu?
-Moj mandat direktorovanja u NPS je u velikoj mjeri obilježen pandemijom i onim što je ona donijela sa sobom. Pola mog mandata je prošlo u brizi kako nabaviti sredstva za dezinfekciju, kako održati distancu između gledalaca, između izvođača, kako sačuvati živote ljudi.
Prvi dio mandata je bio super, malo glume, malo opere, malo baleta, ali taj drugi, za vrijeme pošasti, kada je pozorište prvi put od svog osnutka bilo zatvoreno, bio je toliko iscrpljujući.
Kako doživljavate kulturnu scenu u BiH. Jesmo li kulturno društvo?
-Mi smo predkulturno društvo, a da li ćemo postati i kulturno, zavisi od mnogo faktora. U ovoj maniji podjela kultura je postala samo instrument za produbljivanje istih, postala je rob budžeta koji usmjeravaju mangupi na vlasti, kosmopolitizam se, kao kategorija, potpuno izgubio.
Ali, zar trenutno nije tako na čitavom svijetu? Sada imamo kulturu ubijanja i opravdavanja ubijanja, imamo genocid koji se javno provodi pred očima svih i koji se pokušava racionalizirati i pravdati.
Mi smo prošli nešto slično, možemo i trebali bismo razumjeti, ali zatvaramo oči, što iz straha, što iz nezainteresovanosti, a kako onda da govorimo o kulturi i kulturnom društvu. Mi smo preplašeno društvo!
Nisam Don Kihot
Poznati ste i po činjenici da ste društveno angažiran umjetnik. Pomislite li nekad da vodite uzaludnu, kihotovsku borbu zbog stavova koje iznosite?
-Don Kihot je bio plemić koji je iz čiste dosade odlučio da počini velike stvari. Legenda o njemu nije o tome kako se on borio za nedostižnu pravdu nego priča o čovjeku koji ne zna šta bi sa sobom, jer mu je sve potaman, pa je odlučio praviti nepodopštine.
Ja nisam Don Kihot, niti mi je sve potaman, niti mi je dosadno, što se pameti tiče ne znam ko od nas dvojice je ima manje, ali osjetim ponekad potrebu da prokomentarišem neku stvar koja me se na ovaj ili onaj način tiče, pa to i uradim. Ništa više od toga.
