Mak je rođen 2014. godine, nakon mnogih pokušaja. Prije njega imala sam nekoliko spontanih pobačaja. Rodila sam ga u 41. godini i bio je dar od Boga. Po rođenju je već imao kovrdžavu slatku kosu, koju mi je bilo žao da šišam, pa sam je pustila da raste, a kada je dužina njegove kose prešla ramena, odlučili smo da je doniramo djeci oboljeloj od raka, kako bi se izradila perika, kaže majka Zulejha, koja se nada da će Makova priča potaknuti mnoge da urade isto u svrhu humane misije – piše azra.ba.
U posljednjih nekoliko godina sve je više humanitarnih akcija „Moja kosa tvoja kosa“ u organizaciji Udruženja „Srce za djecu oboljelu od raka“. Od donirane kose Udruženje izrađuje perike i daje ih na besplatno korištenje djeci koja su privremeno ili trajno pretrpjela gubitak kose usljed teških terapija koje prolaze tokom liječenja. Uobičajeno je veliki odziv djevojčica koje svoje duge i njegovane kose žele donirati oboljeloj djeci, no među njima se izdvaja i jedan dječak. On je sedmogodišnji Mak Ajanović iz Jelaha, općina Tešanj, učenik Osnovne škole “1. mart”.
Od njegovog rođenja, roditelji Zulejha i Emir Ajanović puštali su da Makova kosica raste sve do prošle sedmice, kada su odlučili ošišati ga u jednom frizerskom salonu, a kosu donirati djeci oboljeloj od karcinoma. Za naš magazin Makova mama Zulejha Đonlagić Ajanović ispričala je zašto su smatrali da je sada pravo vrijeme za šišanje, ali i otkrila nam njihovu zanimljivu porodičnu priču.
– Cijeli život živim u Jelahu. Završila sam Pedagošku akademiju, ali sam vrlo kratko radila u struci, jer sam od 2000. godine prešla u privatnu porodičnu firmu – kratko nam se predstavila Zulejha.
– Mak je rođen 2014. godine, nakon mnogih pokušaja, jer sam prije njega imala nekoliko spontanih pobačaja. Rodila sam ga u 41. godini i bio je dar od Boga. Po rođenju je već imao kovrdžavu slatku kosu koju mi je bilo žao da šišam, pa sam je tako pustila da raste, a kada je dužina njegove kose prešla ramena, pala je odluka da idemo do kraja i da je na kraju doniramo djeci oboljeloj od raka kako bi se izradila perika. Sada, kako je već poprilično duga i pomalo je teško održavati, pravo je vrijeme da je doniramo. Za odluku da Maku pustimo kosu da raste, zaslužan je i njegov djed, moj otac Muhamed, kojem je sad baš žao što je došlo vrijeme za prvo šišanje. Od svih ljudi u mojoj bližoj i široj okolini on je bio za to da sačuvamo Makovu kosu. Često nam je pričao da je kao dječak imao baš dugu kosu i da je njegov otac, nakon prvog šišanja njegovoj majci donio njegovu kosu, a ona je mnogo plakala zbog toga. Pretpostavljam da je to i razlog zbog kojeg se toliko trudio da održimo Maku dugu kosu. Čak me upitao ima li neko ko bi se i dalje brinuo o njegovoj kosi, neki od frizera, samo da se kosa održi. No, već smo donijeli odluku da je doniramo, iako smo imali ponuda i da je prodamo, ali ostali smo dosljedni – priča Zulejha.
Kazala je kako je Mak oduvijek bio specifičan po svojoj kosi.
– Oduvijek je bio drugačiji, specifičan, poseban, sve od vrtića pa do škole. Sada, kada je krenuo u prvi razred osnovne škole, dobio je novu učiteljicu. Pitala sam ga kako mu se sviđa i odgovorio je kako je učiteljica pomislila da je on djevojčica. No, tu su bili njegovi drugari iz vrtića pa su svi zajedno objasnili da je on dječak. Mak već nekoliko godina zna za našu odluku da doniramo njegovu kosu kada dovoljno naraste. Pokazivala sam mu fotografije djece kojoj ćemo je donirati, dakle nekome ko je nema. Bilo je i trenutaka kada bi rekao da ne da kosu, da mu je žao, pa onda razgovaram s njim kako će ona narasti, pa ćemo zavrtiti još jedan krug. Budući da je imao baš dugu kosu, odlučili smo da je ne skratimo previše, nego samo do ramena.
Zulejha nam je ispričala i kako se mnoge majke ne usuđuju da dječacima puste kosu, isključivo zbog reakcija okoline, ali se nada da će upravo ova Makova priča potaknuti mnoge da urade isto u svrhu humane misije.
– Kod nas se niti jedna majka ne usuđuje da pusti dugu kosu dječaku. Nekada davno sam pročitala da je samo jedan dječak poklonio kosu. Malo mi je čudno i pitam se zbog čega ne mogu dječaci pustiti kosu i pokloniti je nekome. U ovome je velika odluka na mamama i nadam se da će Makova priča inspirirati mnoge da se odluče na ovaj potez. Kosa koja se može donirati mora biti njegovana i netretirana bojom. Smatram da je doniranje kose zaista mali čin za sve nas, ali za druge je to ogromno. Nadam se da će se mame kroz ovu priču osvijestiti, jeste pomalo naporno i treba baš vremena da se kosa opere i osuši, sve je to obaveza, naročito ljeti, al’ opet, ako možemo učiniti nešto i pomoći nekome, zašto da ne. Bitno je u svemu ne obazirati se na sredinu – smatra Zulejha.
Gdje i kada ste upoznali Vašeg supruga?
– Poznajemo se gotovo cijeli život. Tešanj je malo mjesto, tako da je nemoguće nekoga ne poznavati. Nas dvoje smo imali i uspona i padova, od zabavljanja, pa prekidanja, pa opet zabavljanja, međutim, nama je bilo suđeno da budemo u braku i sada, 24. januara, bit će 17 godina kako smo se vjenčali. Mi smo iz istog mjesta, poznajemo iste ljude, imali smo iste navike. Oboje dolazimo iz poznatih tradicionalnih porodica, tako da imamo i slične običaje, što je jedna velika olakšica. Imali smo neke interne kafiće u koje smo izlazili i u kojima je svako svakoga poznavao. Nije bilo izlazaka do ujutro. Svi smo već u jedanaest navečer bili kući.
Budući da ste prije Makovog rođenja imali nekoliko spontanih pobačaja, koliko ste dugo, nakon starijeg sina čekali na njegovo rođenje?
– Moj stariji sin Hamdi ima 16 godina i kada je imao četiri godine, Emir i ja odlučili smo se za drugo dijete. Ipak, to nije išlo, imala sam poremećaj hormona, tako da sam gubila trudnoće. Nakon nekog vremena digla sam ruke. Sve to mi nije bila velika trauma, jer sam već bila ostvarena kao majka. Pustila sam i rekla: ako se desi, desit će se. I desilo se, 1. augusta 2014. rodio se Mak, kao jedna dobra i zdrava beba, težak 3900 i 59 centimetara dug.
Kako je stariji sin reagirao na činjenicu da će postati veliki brat?
– Odlično. Tada je imao 10 godina i bojala sam se da ga ostavim samog s Makom. Međutim, on se ponašao kao pravi stariji brat i brinuo o njemu. Hamdi je ove godine otišao u Sarajevo na koledž i sada, kako je u pubertetu, jedino čemu se obraduje kada dolazi kući jeste bratu. Naročito kako je otišao mnogo su se zbližili, brine se jako o njemu. Nikada nije bilo ljubomore između njih dvojice.
Kako je stariji sin reagirao na činjenicu da će postati veliki brat?
– Odlično. Tada je imao 10 godina i bojala sam se da ga ostavim samog s Makom. Međutim, on se ponašao kao pravi stariji brat i brinuo o njemu. Hamdi je ove godine otišao u Sarajevo na koledž i sada, kako je u pubertetu, jedino čemu se obraduje kada dolazi kući jeste bratu. Naročito kako je otišao mnogo su se zbližili, brine se jako o njemu. Nikada nije bilo ljubomore između njih dvojice.
Koliko je tata pomagao u prvim danima oko Maka?
– Sve je zajedno sa mnom radio, jedino što ga nije mogao dojiti. S obzirom na to da dvije godine nakon Makovog rođenja nisam radila, trudila sam se navečer da ja ustajem i brinem se o njemu, kako bi se suprug odmorio, naspavao i pripremio za posao. Njemu nikada nije predstavljalo problem da ga pričuva kada odem s drugaricama vani ili na fitness. Uvijek je bio tu. Iako imam veliku podršku od roditelja, suprug je, ipak, ona najveća.
Po čemu se razlikuju Mak i Hamdi?
– Mak je kao beba bio divan i često znam reći: da su sva djeca poput njega, rado bih ih imala i petero. Za razliku od njega, kao beba Hamdi je bio mnogo zahtjevniji. Njih dvojica uopće ne liče. Dok je Mak nježnica i konstantno pokazuje ljubav, Hamdi je drugačiji, vjerovatno jer je od samog početka bio sam. Kod nas je bio prvo dijete, kod mojih prvo unuče, a kod suprugovih prvo muško unuče. On je u svemu bio prvi, sve je njemu bilo posvećeno, dok je Mak naučio i da dijeli, da ima brata i oko sebe mnogo ljudi.
Kojim vrijednostima učite sinove?
– Da budu vrijedni i pošteni ljudi, a onda da uče školu i ulažu u sebe i svoje znanje. To je jedino tvoje i niko ti to ne može oduzeti. Možeš imati biznis, pa da te neko preduhitri, bude bolji od tebe, ali tvoje znanje niko ne može oduzeti. Učim ih da svakog čovjeka cijene i posmatraju kao jako bitne.
Maka ste dobili u 41. godini. Jeste li se zbog toga susreli s predrasudama?
– Svakoj ženi bih preporučila da, kada rodi u dvadesetim i tridesetim i kada djeca već porastu, poslije rodi još jedno dijete u četrdesetim. To je zaista drugačije. Moj najveći problem za vrijeme trudnoće bili su doktori koji su smatrali da sam stara za trudnoću i zbog toga su je vodili kao problematičnu. Željeli su me poroditi u Zenici, jer sam pripadala rizičnoj skupini, no, ja to nisam željela, jer sam se osjećala dobro. Željela sam se poroditi gdje je moj svijet i gdje poznajem i doktore i sestre. I zaista je bio neopisiv osjećaj kada sam Maka uzela u ruke, to se samo može doživjeti. S Makom sam imala iskustvo, a s Hamdijem strah. Pošto su oba bila carska reza, drugi je bio bolniji, ali znala sam da će proći i da ću uživati, dok s prvom bebom to nisam znala. S prvim djetetom ništa ne znaš, sve pitaš, svi se miješaju, majke, nane, djedovi, tetke i ti si izgubljen, a s drugim već sve znaš, prepustiš se i uživaš.
Kako provodite porodično vrijeme?
– Mak ide u produženi boravak i tamo obavi sve svoje školske zadatke, tako da, kada dođe kući, to vrijeme je samo za nas. Brat dođe vikendom, kratko se druže, pa onda Hamdi ide da se vidi s drugarima. Imamo veliko dvorište, voli bicikl i skateboard, proplivao je s tri godine, proskijao prošle godine i sve zaista voli. Njega sve interesuje. Kad je lijepo vrijeme, onda smo vani u dvorištu, muž kosi, a Mak i ja sadimo cvijeće i uvijek se bavimo nečim. Kako živimo u mirnom kraju bez velike gužve i saobraćaja, često ga pustim da sam ode do majke, ali i do druga, te da se s ostalom djecom iz komšiluka igra vani. Sve to me podsjeća na moje djetinjstvo i drago mi je da tako odrasta, jer nisam baš oduševljena da previše vremena provodi uz mobitel i računar.
Jesu li djedovi i nane razmazili unuke?
– Moj rahmetli svekar mnogo je volio Maka i bio mi je velika podrška kada sam rodila i jedno i drugo dijete. Svih tih dana dok sam bila u bolnici tu je bio i moj svekar. Kada su mi djeca bila bebe, mogla sam svekru sve prepustiti, i da mi kupa dijete i da ga pričuva, uvijek sam znala da mogu računati na njega. Kada je on preselio, baš sam osjetila taj gubitak. Ništa više nije isto. Fali i djeci i meni. Bio je ljekar s više specijalizacija, bio mi je oslonac velik kao stijena. Istu tu podršku imam i u svom ocu. Moja mama i moj svekar su bili mnogo popustljivi prema unucima, dok su moj otac i svekrva racionalniji. Kada imam mnogo obaveza, brigu o Maku preuzimaju moja mama i bratova supruga.
