Iza Marije Divković iz Tuzle su tri decenije dobročiniteljskog i humanitarnog rada. Rođena je u Doknju u tradicionalnoj katoličkoj porodici, a udala se u susjedno naselje Solina.
U najranijim sjećanjima pamti svoju majku kao vjernicu, djeda koji je predvodio uskrsne ili božićne molitve, vjeroučitelja iz Brešaka koji je djecu učio dobroti i humanosti. Sve to Marija pruža drugima i znanim i neznanim i nikada ne gleda kako se ko zove.
Uzor joj je Majka Tereza i u svakodnevnom životu slijedi njene riječi: ni jedno jutro bez srdačne molitve, ni jedan posao bez dobre namjere, ni jedno dobro djelo bez poniznosti, ni jedna greška bez kajanja, ni jedna uvreda bez praštanja, ni jednu večer bez preispitivanja da li je neko tokom dana uzdahuo zbog mene – piše novinska agencija Anadolija.
Skromnost u srcu
“Najvažnije je da čovjek u srcu bude skroman, da bude pošten, da bude human, da bude dobročinitelj. Ja uvijek kažem jedan dan bez dobrog djela za mene je propao dan”, kaže Marija Divković, koja živi sama u svojoj kući u tuzlanskom naselju Solina.
Za Uskrs doći će joj kćerka, zet i unuci koji su u Tuzli. Druga kćerka s porodicom je u Zagrebu, a treća u Londonu. Dvije kćerke su bile na školovanju u Sarajevu i ostale su u vrijeme opsade, a njihov otac je umro 1993. godine bez da je imao bilo kakvu informaciju o njima.
“Moj muž je umro prije 29 godina. On je bio divan, predivan čovjek, odan porodici, susjedima, familiji, radnim kolegama. On je bio toliko divan i toliko mi nedostaje. Ja pripremim sve, ali uvijek u duši teret se nosi. Ne mogu nikad slavlje da ispoljim kao kad je on bio živ”, govori iskrenim i sjetnim glasom.
U Solini je jedina Marija, ali je paze svi. Pred Uskrs u njenom domu zatekli smo dječicu koja su dolazila po svoja šarena jaja.
“Ja sam jedina Marija ovdje i sve oko mene su muslimanke, ali svi se poštujemo i sve su tako divne. Ja kupim kalendar Svetog Ante pred Novu godinu i prvo pogledam kojeg dana u sedmici pada Božić, kada Uskrs, jer se datumi mijenjaju, a pogledam i kada su mubarek dobri dani. Ja odmah pogledam kada je prvi dan ramazana, kada je prvi dan ramazanskog i hadžijskog Bajrama”.
S ushićenjem govori o međuljudskim odnosima u svom komšiluku, o humanitarnim akrivnostima i mnogim drugim dobročinstvima.
Šarena jaja za Uskrs i kurbani za Bajram
“Drago mi je što je moj komšiluk divan. Što imam prekrasne Bašiće, imam četiri sestre Atiković, Jahić, Omerović… Ma divno. Imam ovdje moju Nevzu, Zehru, Zejna koja živi kod mene. Preko puta Mujesira, učiteljica Šajka, Cazinka. Sve su predivne”, govori ona.
Ona dijeli šarena jaja, a za Hadžijski bajram dobije kurban. Pred ramazan je kupila hurme i podijelila svojim komšinicama. Na kraju je svim dobrim ljudima uputila svoju uskršnju poruku.
“Ja bih poručila da se svi ljudi poštuju, da nema dijeljenja, da nema moj ili tvoj narod. Ja sam aktivista, nedavno je bilo 30 godina mog rada. Maltene svakodnevno sam za dobrobit društva davala svoj doprinos.
Ja nikad nisam pogledala ime i prezime, ma nema toga na svijetu da bih ljude gledala po imenu i prezimenu. I to je moja poruka”, kazala je Marija Divković, Tuzlanka velikog srca.
