Muhamed Avdić obratio se na komemoraciji u Srebrenici.
Muhamed Avdić, predstavnik porodica koji još traže svoje najmilije obratio se prisutnima u Srebrenici na komemoraciji.
Ispričao je potresnu, emotivnu priču o svom ocu koji je ubijen u Srebrenici.
“Nismo se ni oprostili tako da se i ne sjećam babinog posljednjeg zagrljaja, a imao sam 11. godina. Snijeg je padao neprestano. Noć prije je ušao konvoj UN-a i tračak nade u Srebrenicu. S nadom da će babo preživjeti i da ćemo se sresti“, rekao je Avdić.
Zatim je njegova porodica otišla u Tuzlu.
„Svaka nova vijest je praćena šta će se desiti sa Srebrenicom. Dobijali smo pisma od babe. S vremena na vrijeme, on bi nas zvao jer je bio radio amater. To su bili vrlo kratki razgovori, nismo mogli puno pričati – da li slušamo mamu i kako učimo u školi. Dolazak čela kolone na slobodnu teritoriju probudio je nadu, ali smo dobili drugačiju informaciju. Nadali smo se da će biti razmijenjen. Tada pokušavamo ga spasiti, ali ostalo je na pokušaju“, rekao je Avdić.
Napomenuo je da je jedan poziv probudio nadu da je babo živ.
„Odlučio je pregaziti rijeku Drinu iako nije bio plivač, s nadom da će imati više šansi da preživi. Granična policija Srbije sačinila je zapisnik da je nelegalno prešao. Isporučili su babu. Nakon istraživanja, idenfikovao sam osobe koje su ga proslijedile i podnio sam prijave. Imao sam priliku sresti se s jednim, samo s željom da ga pogledam u oči. Da mu kažem da je moj otac bio učitelj, da nije pravio razliku kako se djeca zovu. Rekao sam mu da ni on ni moj babo nisu mogli odlučiti hoće li biti rata, ali i da su moglu odlučiti hoće li biti ljudi. Hvala bogu babo jer si u ratu odlučio biti čovjek. Unučad te nisu mogla upoznati, ali imaju priliku da te se sjećaju”, kazao je.
