Da li je bio bezbrižni dječak ili golobradi mladić koji je još tražio sebe između dječaštva ili mladalačkih snova ni on sam to nije znao. Lude osamdesete su prošle, srednjoškolske klupe u to vrijeme su se ponekad mijenjale klupama po čaršijskim parkovima.
Sve je tada bilo lijepo, ružičasto kada čovjek mašta da ostvari svoje snove i prve ljubavi. Najdraže je bilo pobjeći od sitnih obaveza, ali se roditeljima uvijek moralo izaći u susret i uraditi što treba. Slavio se tada život i kovali planovi.
Piše: Azemina Smailbegović Mulahuseinović
Kada se nekom u milisekundi prekriže njegovi planovi i ciljevi, onda tada kreće borba za goli opstanak. Sve mirno, sve isto, samo se vide neki nepoznati ljudi, sa, za Sanela, nepoznatim ciljevima.
Međutim, to su bili poznati ljudi sa poznatim ciljevima. Ljudi željni tuđe krvi i tuđe zemlje! Cilj im je bio uništiti mladost, čednost, krv, a za sebe oteti tuđu zemlju za svoju djecu.
Tada Sanel nije znao šta to znači. Ali, osjetio je, pa je onda i spoznao!
Bio je drugi i drugačiji od tih nepoznatih ljudi koji su ga satjerali u Trnopolje kod Prijedora. Ko god ovo čita zna šta znači Trnopolje u 1992.godini u Bosni i Hercegovini. Znači patnju, krv, poniženje, bol, smrt.
To je spoznao Sanel Kekić, Prijedorčanin sa 17 godina. Kao grom iz vedra neba udario ga je bič za koji nije znao ni kako izgleda, ni zašto služi. Bič – neprijateljske oči, neprijateljska ruka, neprijateljska puška, neprijateljska tama. Samo zato što nije bio oni!
Na veliku Sanelovu sreću, nakon što je u krvlju punom logoru Trnopolje bio mjesec dana došli su ljudi iz međunarodnog Crvenog križa koji su registrirali sve ljude koji su bili tu. Tada je prestalo mučenje i ubijanje ljudi u tom zlokobnom logoru.
„Na osnovu sporazuma Crvenog križa i tadašnjeg srpskog rukovodstva odlučeno je da nas prebace u treću zemlju. Organizirano smo izašli do Hrvatske, tačnije u Zagreb gdje smo ostali malo vremena dok se papirologija riješila i onda sam došao u Švicarsku.
Ovdje u Švicarsku sam došao 29.12.1992., taman uoči Nove godine.Tada se to nije slavilo, nije nam bilo do slavlja!
U Švicarskoj sam prvo bio u nekoliko azilantskih centara, a onda su nas smjestili u jedan manji grad sa tri hiljade stanovnika u kojem još uvijek živim“, prisjeća se Sanela Kekić svojih ratnih i poratnih dana.
„Na svu božiju sreću, tada zavrijeme tog etničkog čišćenja u Prijedoru, nisam izgubio nikog od svih najbližih.Moj otac, mati, sestre i brat su preživjeli tu tragediju, alina desetine familija i komšija nisu, nažalost, imali tu sreću.“, sjetno govori Sanel.
Tako je Sanel Kekić sa 17 godina došao u Švicarsku gdje živi i sada.
„Prvo sam se ovdje morao asmilirati, zatim sam nastavio školovanje tada sa nadom da je to samo privremeno i da ću se vratiti kući, ali evo već 30 godina kasnije i sa mnogobrojnim edukacijama i uspjesima, kako u profesionalnom tako u privatnom životu, mogu reći da sam ovdje ispunjen čovjek sa prelijepom porodicom i idealnim socijalnim statusom“ kaže Sanel, ali ipak nostalgično nastavlja:
„Bez obzira na to niz godina kasnije živim sa čudnim fenomenom koji doživljavaju mnogobrojni sugrađani koji žive u dijaspori, a to je ta duševna praznina, jer ovdje nismo našli ono što nam je ostalo na kućnom pragu.“
Sanel je već niz godina angažovan za svoju domovinu Bosnu kroz razne projekte, kako u Švicarskoj, tako i u rodnom kraju nastojeći doprinijeti boljem životu u domovini,a isto tako održavajući naš identitet i tradiciju u Švicarskoj i nastojeći, kako kaže, makar na taj način ispuniti tu svoju duševnu prazninu.
„Mogu vam reći da se niz puta pojavi neka ljubomora u meni na ostale nacije koje žive u Švicarskoj, jer kada vidim da iza njih stoje njihove matične države i državne institucije koje se zalažu za svoju dijasporu, koje maksimalno rade na toj međusobnoj saradnji i kontaktu sa domovinom, mi se tu malo osjećamo zaboravljenim“, promišlja Sanel, ali ipak dodaje:
“Doduše,ne smijem griješiti dušu, Ambasada Bosne i Hercegovine u Švicarskoj, tačnije njeno osoblje kao što je zamjenica ambasadora Dženeta Halilović koja se bori svom silom da uspostavi taj kontakt sa našom dijasporom i da maksimalno izlazi u susret našim građanima je nada da će stanje sigurno ići nabolje.“
O Pokretu Snaga domovineSanel Kekić ima mnogo šta da kaže iako skromno govori da se nalazi u njihovom timu za promociju, ali ustvari radi ogroman posao kako bi svaka riječ o ovom jedinstvenom političkom projektu stigla i u sve dijelove Bosne, ali i svijeta.
„Prvi put sam ih zapazio na graničnom prelazu sa jednim bilbordom na kojem je pisalo:- Dobrodošao u Domovinu!
Ove godine sam se aktivno uključio u Pokret Snaga domovine i kordinator sam za Švicarsku, a pored toga sam i u ekipi za marketing za cijeli svijet.
Vjerujem da je Pokret Snaga domovine nešto sasvim drugo na osnovu do sad što smo mogli vidjeti i čuti,a čisti dokaz tome je odziv ljudi iz cijeloga svijeta,na desetine asocijacija pokreta i sličnih organizacija, naravno na stotine aktivista koji nesebično odvajaju svoje vrijeme, trud pa i financije da pomognu našim građanima u dijaspori pri registraciji.
Ovo je nešto što se do sada nije desilo u zadnjih 30 godina i samim tim je nada veća da će doći do promjena, a i odziv naše dijaspore za registraciju je dokaz da nam je svima jasno da jedino mi sami možemo promijeniti stvari, a ne čekati da to neko drugi uradi“, govori Sanel.
Sanel Kekić je jako kategoričan kada je riječ o porukama koje upućuje svim Bosancima i Hercegovcima: “Poruku koju bih uputio mojim sugrađanima koji žive izvan BiH je na primjerda dijete koje je rođeno u Švicarskoj i koje ima švicarsku ličnu kartu, u Bosni je Bosanac, a u Švicarskoj ću uvijek biti stranac!Što hoću reći kroz ovo?
Vrlo bitno je imati identitet ma gdje bio u svijetu, a da bi to sačuvali moramo se odazvati našim građanskim obavezama.To znači je da se registrujemo i glasamo,a samim tim i promijenimo sadašnju situaciju koja traje od dana kada sam ja krenuo sa kućnog praga.“
„Sada još uvjek živim u Švicarskoj u istom gradiću koji se zove Vallorbe sa suprugom i dvoje djece. Moj sin Alen ima 24 godine, a kćerka Leila 20 godina i presretan sam otac i suprug“, govori nam Sanel koji Bosnu nosi u srcu, duši, mislima i svojim ciljevima.
„Inače sam tehnički direktor u jednoj internacijonalnoj firmi koja se bavi medicinskom bolničkom opremom koja ima godišnji budžet kao što ga Bosna ima u deset godina. Sada, uz podršku firme, se i dalje školujem radi napretka u karijeri“, ističe Sanel, te dodaje:
Želim da se zahvalim u svoje ime i u ime čitave ekipe svim onima koji su prišli projektu Pokret Snaga domovine i koji se lavovski bore da se ostvare pozitivni rezultati, ta da se konačno dođe do promjene u Bosni i Hercegovini kako bi sva ova današnja situacija bila neka stara priča, a naša Bosna dio Evropske unije i domovina u kojoj će mnogi poželjeti da žive.“