Isak Šabanović je jednim nastupom u „Zvezdama Granda“ oduševio regiju. Pjevač se nije stidio da pokaže emocije i isplače se nakon sjajnih komentara. Za Express magazin priča o tome šta planira dalje, koliko mu se promijenio život, te zašto je zaplakao.
Šta si sve radio poslije emisije koja nas je sve oduševila?
-Poslije emisije došao sam u Beograd, imao sam probe, konsultacije sa mentorom. I dalje mi ovo djeluje kao ostvarenje sna iz kojeg se, nisam probudio. Posložile su mi se sve kockice, kao i taj momenat kada me je Aleksandar Milić Mili pozvao na audiciju i kad sam dao sve od sebe na “Grandovoj” sceni i dobio onakve komentare žirija. Svjestan sam trenutne popularnosti i plašim se da me ne ponese slava, i da mi se ne obije o glavu jer je lijep osjećaj, zaista. Naravno, moram dodati da sam takav kakav sam i trudiću se da stojim čvrsto na zemlji šta god se desilo dalje.
Kako bi ti sebe opisao?
-Znam i te kako da viknem kada nešto nije kako treba, ali i da se povučem kada je to potrebno.
Odakle talenat i ljubav prema pjesmi?
-Muzika je u našoj kući oduvijek, moj otac je muzičar, kao što su bili i njegovi otac i stric. Imao je svoj bend, pjevao sve vrste muzike, od roka do sevdaha, a zadnjih godina je u tamburaškom orkestru. On je jedan svestran muzičar, od koga sam prvo naslijedio gen, kažu, a onda i zavolio muziku. Oko 15. godine počeo sam stidljivo po kafićima da pjevam sa drugom koji je svirao sintisajzer. Imali smo oko 30 pjesama na repertoaru. I tako je krenulo sve više gostovanja, a prvi singl “Moj slatki anđele” snimio sam sa 18 godina. Godinu dana kasnije “U meni još snage ima”, potom pjesme “Ti moja si” i “Šta je od nas ostalo”, kao i nekoliko kavera…
Da li si imao uzore, omiljene pjevače?
-Moj otac je na prvom mjestu, potom Tifa svakako, a onda slušam i volim sve što mi prija, od Luisa Armstronga do Bebeka.
Koliko dugo već traje tvoja karijera?
-Muzikom se bavim deset godina, ozbiljnije ponude za nastupe počeo sam da dobijam nakon prvog singla, a tada sam se i odselio iz rodnog Bijelog Polja za Podgoricu, zbog fakulteta. Završio sam fakultet audio-vizuelnih umjetnosti, specijalizirao i sve to vijreme sam radio po klubovima, na Primorju. Uglavnom sam nastupao po Crnoj Gori.
Šta je ono što ti roditelji kažu kad kreneš na takmičenje ili na nastupe?
-Uvijek sam imao njihovu podršku šta god da sam radio, ali čini mi se da su se nadali da ću da se “skrasim”, kako su oni to kazali, zaposlim u svojoj struci i živim život. Korona je negdje i potvrdila tu njihovu konstataciju da je to nesiguran poziv, sve manje je bilo svirki, novca. Savjetovali su me da pronađem neki sigurniji posao, a da će se muzika isplatiti.Znali su i moji prijatelji, ali nakon emisije sve se promijenilo za 360 stepeni. Ostvario mi se san. Majka mi je rekla, Isače, Jelena će te pojesti zbog kilaže. Međutim, vidjeli ste, bila je preblaga. Ali već sam počeo sa dijetama pa se nadam da ću smršati.
Nisi se stidio da zaplačeš. Sjećaš li se tog momenta?
-Emocije su naletjele od sreće. Suze su zbog sreće, neočekivano dobrog prijema kod žirija. Dotukao me je komentar Dragana Stojkovića Bosanca, ali i njegov naklon. Šta više da poželim.
Da li si inače u životu takav?
-Nisam, svoje emocije teško pokazujem i baš treba dosta da se onako slomim.
Skromne djevojke
Da li imaš djevojku? Kakve te djevojke privlače?
-Nemam trenutno djevojku, a privlače me kulturne i skromne djevojke, ne navalentne.
Da li voliš da ideš u kafane, za svoju dušu?
-Ne idem često u kafane, mada volim društvo i ponekad se “zalomi” i na takvim mjestima. Toma Zdravković i Džej su moji pjevači.
“Živimo u Diznilendu, nadamo se hepiendu”
Šta misliš o duetu sa Marijom Šerifović?
-Pa ko ne bi volio duet sa Marijom Šerifović? To bi bilo ispunjenje mog trećeg sna. Drugi san je na putu da se ispuni. Na sve to odgovaram čuvenom Tifinom rečenicom: “Živimo u Diznilendu, nadamo se hepiendu.”
