Sabahudin Kuljanin ogorčen: “Zaboravljeni smo od tih federalnih muslimana! Lahko je subhanati pred Begovom džamijom”

“Ovo smo mi zaboravljeni od vlasti iz Federacije, odnosno od tih federalnih muslimana, tako ću ja sad da kažem. Ja postim danas, nema ovdje dva različita posta. Lahko je subhanati pred Begovom džamijom, ovdje treba doći, ovdje treba ovaj narod pomoći, ovdje je granica. Svi znaju šta sam ovim htio da kažem”, naveo je Sabahudin Kuljanin iz naselja Divič, opština Zvornik.

I zaista, nije isto subhanati pred Begovom džamijom i u naselju Divič kod Zvornika. Bez ambicija da tumačimo Božije odredbe nekako se čini kako se  molitve u ovom mjesecu Ramazanu, više primaju u sredinama zaboravljenim  od onih kojima se vlast čini važnom, jedino od Vječne vatre do Ilidže. A ovdje na granici i najmanji problem čini se većim i nerješivim. A problema je više nego što povratnička leđa mogu nositi. Naš sagovornik iz Zvornika, čiji identitet,  iz razloga koje ćemo kasnije objasniti  nećemo otkrivati, u sebi nosi traume sa kojima se teško nosi – piše federalna.

“Pa bio sam u logoru. Ovdje su nas zarobili pa su nas prvo odveli u Novi izbor kod SUP-a a onda su nas odveli u Ćelopek i tu su počela stradanja i ubijanja mještana. Najviše nas je pobilo za Vidovdan, srećom neko je došao i to zaustavio pa su nas poslije vratili u staru zgradu Suda.  Jedno dva mjeseca smo bili tu kružili, vodili nas od Novog izvora do Ćelopeka pa kasnije opet Sud i na kraju su nas prebacili u logor Batković”, prisjeća se bivši logoraš.

Svakodnevna premlaćivanja, poniženja i strah, naš sagovornik nekako je psihički uspio prevazići ali ubistvo oca u logoru, kojem je prisustvovao, ne može.

“Moj otac je bio u jednoj sportskoj trenerci. Onda je došao ovaj jedan i rekao mu, sportista sutra dolazim ti si sljedeći. Tako ga je izveo i ubio.”

I zna se ko ga je ubio. Ali umjesto pravde i procesuiranja ubice njegovog oca, naš sagovornik nedavno je pozvan u zvorničku policiju u svojstvu svjedoka u predmetu koji se vodi zbog sumnji na ratne zločine počinjene nad stanovnicima srpske nacionalnosti u Zvorniku. I nije jedini. Više Bošnjaka povratnika, dobili su  poziv da se jave u PS u ovom gradu. Na našu molbu za širim pojašnjenjem ove situacije iz zvorničke policije tek šturi odgovor.

“Iz Tužilaštva BiH potvrđuju kako se saslušanja vrše po njihovom nalogu.”

Proceduralno i zakonski ništa sporno. Žrtve su žrtve bez obzira na nacionalnost Naš sagovornik ističe korektnost i profesionalnost policijskih inspektora prilikom saslušavanja.

“Mene su ispitivali za neke ratne zločine. Ja ne znam ništa. Ja sam prvo bio u logoru, a oni su mene ispitivali za 1993. godinu za selo Boškovići, za neka dva ubijena pa onda na drugom mjestu za tri ubijena čovjeka.”

Povratak u 1992. godinu mučno je putovanje

Naš sagovornik ističe da žrtve zaslužuju pravdu. Ma kojem narodu pripadale, ali se ne može pomiriti sa činjenicom kako u traženju pravde nema prioriteta. Dok čeka pravdu za svog oca, poziv u policijsku stanicu za njega je povratak u vrijeme koje bi želio zaboraviti.

“Znate nije svejedno, ima stresa, ima straha, vrate ti se one emocije, sve one stare tegobe bude u tebi.”

A povratak u 1992. godinu mučno je putovanje. Oko 40 hiljada Bošnjaka zvorničke regije protjerano je, a prema podacima IDC-a ubijeno je ili nestalo 3963 Bošnjak većinom civila. Jasno je da se radilo o planiranom zločinačkom poduhvatu u kojem je većinsko bošnjačko stanovništvo nestalo sa ovih prostora. U kontekstu pozivanja povratnika Bošnjaka u zvorničku policiju, predsjednik Udruženja nestalih Zvorničana kaže kako su po njemu namjere jasne, izjednačiti zločine. Dodaje kako  do 1. juna 1992. godine ni jedan stanovnik srpske  nacionalnosti nije ubijen. za razliku od 1500 Bošnjaka koji su do tog datuma bili žrtve zločina.

“Oni su navodno doveli neke paravojne formacije iz Srbije. A bili su i domaći samo što su stavljali čarape da se ne prepoznaju. Ove iz Srbije ne možeš ni prepoznati. I svi su bili naoružani, sa oružjem u rukama, a moja braća su u rukama nosila svoju djecu od 16 i 9 mjeseci. I kako da oprostim i kako da zaboravim”, ističe Ahmet Grahić, predsjednik Udruženja nestalih Bošnjaka Zvornika.

“Imamo traženja načina da se kroz pozivanje Bošnjaka nekako napravi ravnoteža u tom ratu u smislu činjenja ratnih zločina i da se kroz te procese dodatno opterete Bošnjaci kako bi osjetili nesigurnost i kako bi napustili svoja ognjišta”, smatra Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske.

“Imamo ljude koji su plaćeni da nam pomognu ali to ne rade. Izgleda da u Zvornik ne smiju da diraju. Šta je problem, ne znam”, dodaje Grahić.

A imalo bi se šta dirati. U smislu procesuiranja odgovornih za masovne zločine počinjene u Zvorniku. Jedan od najpoznatijih, koji nikada do kraja nije istražen, odnosi se na dešavanja 31. maja i 1. juna 199.2 godine. Riječ je o zarobljavanju više hiljada civila Bošnjaka iz Klise, ali i ostalih okolnih naselja.

“Svi za koje su mislili da su vojno sposobni tovarili su na kamionu, a žene, djeca i stariji ostali su po strani. Ja sam se po tim spiskovima bavio godinama starosti tih ljudi, prosječna njihova starost bila je 36 godina i 6 mjeseci, da znate o kakvoj se populaciji radi”, pojašnjava Grahić.

Tog dana na kamionima u Bijelom Potoku ali i na drugim usputnim lokacijama pri Zvorniku, završilo je blizu 700 muškaraca, koji su nakon toga na raznim lokacijama i logorima ubijeni. Tužilaštvo istražuje ova dešavanja ali prema riječima  Grahića, za sada bez konkretnih rezultata.

“Ovdje smo doveli, ja sam svojim autom doveo više od 70 svjedoka koji su dali iskaz tužiocima i evo više od dvije godine ne znamo šta se dešava i jesu li šta uradili a za to vrijeme. Nažalost, nama je umrlo pet bitnih svjedoka.”

I dok svjedoci zločina nad Bošnjacima umiru, zločini ostaju nekažnjeni. Preživjeli svjedoci vlastitog ali i stradanja svojih najbližih srodnika u zvorničkim logorima, pozivaju se na saslušanja ali ne na okolnosti koje se tiču tortura, deportacija i ubistva kroz koje su prošli.  Iako su svjesni kako je zakonska obaveza  svjedočiti i o sumnjama na ubistva mještana srpske nacionalnosti, ne mogu prihvatiti činjenicu kako  ni posljednja dešavanja oko njihovog saslušavanja u zvorničkoj policiji, nisu bili valjan razlog da im se pruži makar moralna podrška, prije svih vlasti iz Federacije BiH.

“Niko me nije nazvao, niko nije došao pa čak ni iz boračkih organizacija ni političara”, kaže bivši logoraš.

“Kome su oni pogodni. Državi, narodu ili sebi. Kad budu pogodni državi onda će biti pravi, Bošnjak, Srbin, Hrvat, ovako.. Mi smo ostavljeni sami, ali hvala Bogu i pored svega ja opet kažem dobro nam je jer smo hrabri, jedni drugima pomažemo bez Federacije. I šta će nam ona ? Da mogu ikako da je se odreknem. Ne naroda već političara”, stava je Sabahudin Kuljanin iz naselja Divič u opštini Zvornik piše federalna.ba