Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović pozdravio je rezoluciju Vijeća sigurnosti o EUFOR-u, ali je i komentirao izlaganje ambasadora naše zemlje u UN-u Svena Alkalaja.
“Ova misija je stabilizacijski faktor, koji je nužan sve dok Bosna i Hercegovina ne osigura dovoljne domaće kapacitete. U proteklih više od pola godine na svim forumima i sastancima sam isticao da, prema Dejtonskom sporazumu, NATO ima pravo i obavezu rasporediti trupe, ukoliko EUFOR bude blokiran.
U proteklih više od pola godine na svim forumima i sastancima sam isticao da, prema Dejtonskom sporazumu, NATO ima pravo i obavezu rasporediti trupe, ukoliko EUFOR bude blokiran. Na koncu, za raspoređivanje NATO-a i EUFOR-a postoje važeće odluke Predsjedništa, kao potreban pravni osnov, u slučaju nužde. Dobro je što je rezolucija usvojena i dobro je što je EUFOR pokazao sposobnost da poveća svoje kapacitete.
I dobro je što nije popušteno pred prijetnjama i ucjenama, onih kojima smetaju efektivne međunarodne snage. One nisu tu zato što ih neko želi, već zato što trebaju biti tu sve dok postoje prijetnje suverenitetu i teritorijalnom integritetu, kako bi pomogle bh. institucijama u njegovoj zaštiti”, poručio je Džaferović – prenosi Fena.
Što se tiče rasprave o djelovanju visokog predstavnika, stava je da ne treba atakovati na kredibilitet visokog predstavnika, međutim to ne znači da ne treba kritikovati pojedine odluke visokog predstavnika.
“S obzirom na značaj ove institucije, ta kritika mora biti utemljena na istini, mora biti objektivna, mora se voditi računa o mjestu i kontekstu gdje se izgovara. Ona mora ukazati na ono što je loše u odlukama OHR-a i ne smije urušavati poziciju aktuelnog visokog predstavnika.
Sam izvještaj visokog predstavnika je u najvećoj mjeri objektivan, izuzev u dijelu koji se tiče izmjena Ustava FBiH i Izbornog zakona o popuni Doma naroda. Visoki predstavnik pokazao je svoju svrsishodnost i nužnost stavljajući van snage Zakon o nepokretnoj imovini RS, kao i osiguravajući novac za provođenje izbora.
Ne smije se zaboraviti da nije bilo domaćeg mehanizma sankcije da se zaustave ovi procesi koji su prijetili suverenitetu BiH i demokratiji, te bi vodili ka opasnoj eskalaciji. Također, napor visokog predstavnika da osigura mehanizme deblokade FBiH, kao i da unaprijedi transparentnost izbornog procesa je dobar početak i osnova, iako nije savršen”, kazao je Džaferović.
Izmjene Ustava FBiH i izbornog zakona, u izbornoj noći, nisu nešto s čime se OHR može pohvaliti, smatra on.
“Gospodin Komšić i ja smo uputili apelacije Ustavnom sudu, iznoseći čitav niz pravnih argumenata zbog čega je ova odluka OHR-a sporna: od potkopavanja pravne sigurnosti, zatim selektivnom pristupu provođenju presuda Ustavnog suda, pa do toga da su ove Schmidtove mjere protivne evropskim standardima i dr.
Sama činjenica da predstavnik Hrvatske pri UN-u izražavao zadovoljstvo odlukom Schmidta ogroman je udar na krediblitet OHR-a i PIC-a. Činjenica da vlada susjedne države predstavlja OHR kao instrument svoje vanjske politike prema BiH, vrlo je uznemirujuća po nas u BiH, a morala bi biti i za samu međunarodnu zajednicu.
Umjesto toga, cijenim da bi bilo dobro da se više pažnje posvetilo pismu predsjednika 10 političkih stranaka OHR-u, u kojem se traži da u entitetu RS uvede identičan sistem zaštite konstitutivnih naroda koji je uveo u FBiH, u skladu sa presudom Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH. Bošnjaci i Hrvati u RS imaju znatno manje prava od Srba i Hrvata u FBiH, i OHR to neće moći ignorisati, ako želi sačuvati svoj kredibiltet”, navodi predsjedavajući Predsjedništva BiH.
Iako su se brojni ambasadori osvrnuli na Dodikov secesionizam, a neki su ga spomenuli i lično, Džaferović misli da je još više pažnje trebalo posvetiti tom glavnom destabilizirajućem faktoru.
“Dodik već duži period nasrće na Dejtonski mirovni sporazum i 27 godina njegove implementacije, pokušavajući to prikriti pozivanjem na nekakav „izvorni Dejton“. Bosni i Hercegovini je potreban dosad implementrani Dejton i njegova dalja implementacija, uključujući sve odredbe pa i one o dodatnim državnim nadležnostima.
Oni koji zazivaju tzv. ‘izvorni Dejton’ zapravo prijete vraćanjem na rovovske pozicije iz 1995. kada Dejton nije bio proveden i kada je izgledalo da će biti teško provodiv, uprkos prisustvu 60.000 međunarodnih trupa, a sve zbog otpora predstavnika RS-a koji su ga najprije odbijali potpisati, a zatim i provoditi.
Imajući u vidu osporavanja OHR-a, prvenstveno od strane Ruske Federacije, na sinoćnoj sjednici, treba uzeti u obzir činjenice. Nikad ne treba zaboraviti da prije uvođenja ‘bonskih ovlasti’, koje je svojim rezolucijama potvrdilo i Vijeće sigurnosti, skoro i nije bilo sjednica državnih institucija, jer su predstavnci RS odbijali dolaziti na sjednice”, ističe on.
Tek nakon uvođenja “bonskih ovlasti” 1997. došlo je, podsjeća Džaferović, do zamaha u implementaciji Dejtona. Zahvaljujući aktivnoj ulozi OHR-a, a nekada samo i činjenici njegovog postojanja, Bosna i Hercegovina je u proteklih 20 godina ostvarila snažan napredak.
“Od nekadašnje tri vojske uspostavljena je jedna. Napravljena je jedinstvena obavještajna služba, sistem indirektnog oporezivanja, državno pravosuđe, granična policija, niz ministarstava i brojne druge institucije. Sve je ovo urađeno kroz redovne procedure Parlamentarne skupštin BiH, na bazi jasnih odredbi Dejtonskog sporazuma o dodatnim državnim nadležnostima.
Zahvaljujući ovom procesu, koji su ohrabrivali OHR i PIC, kao tijela ovlaštena relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti od 1995. do 1997. – osnažen je mir u Bosni i Hercegovini, a institucionalna struktura je postala znatno funkcionalnija, te je omogućila obnovu ratom razorene zemlje, napredak u pomirenju, kao i njeno postepeno integrisanje u euroatlantski i širi međunarodni sistem.
Zahvaljujući ovim procesima, stekli su se uslovi za postepeno povlačenje međunarodnih vojnih trupa, kojih je bilo 60.000 neposredno po zaključenju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Da nismo, između ostalog i zahvaljujući OHR-u, proveli reforme Dejtonski sporazum ostao bi samo krhko primirje, koje bi teško sačuvalo i 60.000 trupa, a Vijeće sigurnosti bi se danas bavilo mnogo većim problemima u Bosni i Hercegovini, od aktuelnih rasprava”, navodi Džaferović.
Nakon što je započeo proces pasiviziranja OHR-a od 2006. pa nadalje, Milorad Dodik je počeo sve intenzivnije, upozorava Džaferović, blokirati institucije, kroz nedolazak na sjednice i na druge načine, sprečavajući provođenje Dejtonskog sporazuma, a radeći isto ono što je rukovodstvo RS-a radilo prije uvođenja „bonskih ovlasti“. To je kulminiralo tokom ovog mandata (2018-2022).
“Nakon 27 godina od Dejtona i 25 godina otkako je Vijeće sigurnosti potvrdilo ‘bonske ovlasti’, intervencije Ureda visokog predstavnika nisu potrebne Bosni i Hercegovini u onoj mjeri u kojoj su nekada bile potrebne.
Ali Ured visokog predstavnika je još uvijek nužan. Jednako kao što EUFOR treba biti ovdje, sa znatno manje trupa od izvorne misije. Niko u Bosni i Hercegovini ne misli da OHR i EUFOR trebaju postojati, zato što nama navodno treba upravljati izvana.
Mi umijemo upravljati sobom, ali nismo u mogućnosti zbog odnosa nametnutih Dejtonskim sporazumom, a u čemu je učestvovala međunarodna zajednica, kao i samo Vijeće sigurnosti. Jedini razlog zbog kojeg većina građana podržava postojanje OHR-a, kao dejtonske činjenice, jeste svijest o tome da, bez visokog predstavnika, ne bi postojala instanca koja bi mogla razriješiti blokade, a naš sistem je, zbog svoje prirode, prepun mehanizama etničkog veta i njihove zloupotrebe, kaže Džaferović.
Međutim da bi sačuvao svoj kredibilitet, OHR mora, smatra on, ispunjavati svoje obaveze u svim dijelovima zemlje.
“Međunarodna zajednica, koja je potvrdila uvođenje mehanizama blokade u naš ustavni sistem, ne smije bježati od svojih obaveza u BiH, sve dok se ne uklone mehanizmi blokada i osigura funkcionalnost političkog sistema u BiH”, zaključuje predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović.
