Svaki dobronamjeran građanin Srbije može se upoznati s mojim stavovima, bez takvih posrednika, i vidjeti da mu želim isto što želim i građanima Bosne i Hercegovine, a to je mir, sigurnost i prosperitet – kazao je u intervjuu za Danas Šefik Džaferović, član Predsjedništva BiH.
Kako funkcioniše državni aparat u BiH, kako rade institucije sistema nakon odluke predstavnika srpskih stranaka, s kraja jula, da ne učestvuju u radu i odlučivanju državnih institucija?
– Funkcioniranje institucija BiH važno je za sve građane. Nažalost, u proteklih nekoliko godina svjedočili smo nekoliko blokada u njihovom radu, koje su izazivale retrogradne snage na čelu sa Miloradom Dodikom.
I sada je tako. Parlament i Vijeće ministara ne održavaju sjednice. Na sjednicama Predsjedništva Dodik glasa protiv svih tačaka. Državni organi ne mogu donijeti neke osnovne odluke potrebne za funkcioniranje države, kao što je usvajanje budžeta ili imenovanje bh. ambasadora. Trpe svi građani i država BiH.
Temeljna dejtonska obaveza jeste da svi učestvuju u radu državnih institucija i da imaju odgovornost za njihovo funkcioniranje.
Niko nema pravo da, kroz zloupotrebu etničkog ili entitetskog veta i kvoruma, ruši tu temeljnu dejtonsku obavezu. Jedina instanca, koja može otkloniti blokade jeste Ured visokog predstavnika.
Vijeće za implementaciju mira, koji predvode SAD i članice EU, već je zauzelo stav da je blokada institucija neprihvatljiva.
Ukoliko se Dodik ogluši na ove signale i nastavi opstruirati provedbu Dejtonskog sporazuma kroz blokadu i sve intenzivniju secesionističku retoriku, vjerujem da je idući korak u znatno odlučnijim mjerama velikih sila da zaštite Dejtonski mirovni sporazum, kao temelj mira i stabilnosti ne samo BiH već i ovog dijela Evrope.
Dejtonski sporazum je veliki sporazum i Dodik ili bilo koji drugi nacionalista ili secesionista su odveć mali da bi ga mogli potkopati. Na kraju, on će biti najveći gubitnik, kao i oni koji ga guraju u sve to.
Hapšenje Edina Vranja na graničnom prelazu sa Srbijom, kao i odbijanje ambasadora Srbije da se odazove pozivu na razgovor u Predsjedništvo BiH, a tu je i poziv ambasadoru BiH u Srbiji na konsultacije, doveli su do krize bilateralnih odnosa. Kako vidite mogućnost razrješenja?
– Poruke srbijanskih vlasti otkrivaju da oni ne žele rješavanje ovog pitanja, kao ni drugih otvorenih pitanja sa BiH.
Štaviše, stječe se utisak da je ovo planirana strategija s porukom da će Srbija hapsiti i krivično goniti pripadnike Armije RBiH, dok brojni osumnjičeni za genocid u Srebrenici i druge zločine, pa čak i pravosnažno osuđeni za ratne zločine pred bh. sudovima, slobodno žive u Srbiji.
Cilj je evidentno jačati lažnu predstavu da je u BiH, umjesto agresije, bio građanski rat, te da su sve tri strane podjednako činile zločine. To jednostavno neće biti moguće, jer je suprotno historijskoj istini, koju je najbolje utvrdio Međunarodni sud pravde i Haški tribunal.
Razrješenje je moguće samo ako srbijanske vlasti shvate da ne mogu revidirati presude međunarodnih sudova, u kojima je utvrđeno da je Srbija izvršila agresiju na BiH, da je Armija RBiH bila jedina legitimna vojna sila, koja je branila BiH od agresije, te da sve strane nisu podjednako činile zločine.
Neuporedivo i daleko najveći broj ratnih zločina, uključujući i genocid izvršile snage Vojske RS koje su bile pod općom kontrolom Beograda.
Kakav su uticaj na međunacionalne odnose dosad imale dopune u Krivičnom zakonu BiH kojima se kažnjavaju negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca? Da li po nečemu to vidite u svakodnevnoj komunikaciji Srba i Bošnjaka?
– Zakon o zabrani negiranja genocida je civilizacijsko postignuće. On je veliki broj svojih efekata već ostvario, jer se značajno smanjila praksa negiranja genocida, a posebno veličanja ratnih zločinaca.
To je jako dobro za sve narode u BiH, jer relaksira i pacifizira atmosferu, sužavajući manevarski prostor onima koji su na vrijeđanju žrtava i ciničnom poricanju istine izgradili čitavu jednu toksičnu politiku.
Što se tiče “običnih ljudi”, brojni podrinjski i drugi Srbi su svjedočili u postupcima pred Haškim tribunalom i jako dobro znaju šta se desilo u Srebrenici.
S druge strane, neki političari još uvijek pokušavaju braniti “pravo” da prkose najvišim instancama međunarodne pravde. Ako misle da ta praksa spada u slobodu govora, a ne u govor mržnje, neka se žale Sudu u Strazburu i traže da im bude dopušteno ono što je u civiliziranom svijetu neprihvatljivo.
Činjenica da umjesto toga vrše blokade ukazuje da su i sami svjesni da ono što traže nije nikakvo demokratsko pravo, jer bi to bilo “pravo” na laž, obmanu, vrijeđanje žrtava i iskrivljivanje istine.
Od tih izmena bilježimo i gotovo svakodnevne Dodikove izjave u kojima ne skriva mržnju i animozitet prema Bošnjacima, ali i prema zajedničkoj državi.
Kad je o Bošnjacima rekao da “nemaju dovoljne kapacitete, nemaju u sebi karaktera”, odnosno da su “konvertiti”, zvučao je uvredljivije nego Radovan Karadžić 1991. i 1992. Da li takv bahati nastupi nailaze na adekvatan odgovor, prije svih, međunarodne zajednice?
– Kad jedan politički lider otvoreno vrijeđa neki narod, iskustvo kaže da on zapravo priziva nasilje. Dodik je, kako vrijeme odmiče, sve veći izvor nestabilnosti.
Pitanje je da li on uopće može više kontrolirati svoju politiku ili je već postao njen rob.
Da bilo koji drugi zvaničnik koristi retoriku kakvu Dodik koristi, to bi bio međunarodni skandal. To je vokabular ratnog zločinca Radovana Karadžića, kakav je kasnije ulazio u dokazni postupak u Hagu.
Uvjeren sam da se međunarodna zajednica neće kockati s mirom u Evropi i da će Dodik, koji ga ugrožava, ili morati mijenjati svoju politiku, ili će ići sa političke scene.
Kolika je istinska opasnost od sukoba, kao i od pokušaja rasparčavanja BiH, budući da su, sa srpske, ali i sa hrvatske strane, vidljive stare kartografske ambicije?
– Očigledno je da na djelu još uvijek imamo retrogradne politike, koje žele provesti svoje ratne ciljeve, a to je podjela BiH.
Svima je jasno da zagovornici velikodržavnih projekata i dalje pokušavaju ostvariti ono što nisu uspjeli u periodu ’92-95. Narušavanje mira njima ništa ne znači, jer je u velikom broju slučajeva riječ o licima, koja su i 1990-ih bili nosioci ratnohuškačke politike.
Nosioci takvih politika bi konačno trebali nešto naučiti iz historije, a glavno je to da je svako onaj ko je atakovao na cjelovitost BiH završio u Hagu i na smetljištu historije.
Rat u Bosni okončan je mirom koji su osiguravale hiljade vojnika. Niko ne voli da gleda vojsku na ulicama, ili njeno značajnije prisustvo, no, da li bi to sada bilo preventivno rješenje?
– Sve mjere, pa i te koje se navode u vašem pitanju, bolje su nego da dođe do destabilizacije prilika i ugrožavanja mira. Međunarodna vojna misija još uvijek postoji u BiH, doduše u reduciranoj formi. No to se može promijeniti ovisno od situacije.
Po Dejtonskom mirovnom sporazumu, međunarodne snage, prije svih snage NATO saveza, imaju mandat da interveniraju u slučaju narušavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH i na taj način zaštite Dejtonski sporazum.
Okolnosti su se u velikoj mjeri izmijenile, ali, smatrate li da uopće postoji opasnost od sukoba, pa bio on i “niskog intenziteta”, i šta bi to značilo u slučaju BiH?
– Retrogradne snage, koje žele podjelu BiH, danas su znatno slabije nego 1992. S druge strane, država BiH je, pored svih problema, znatno snažnija nego tada.
Nikad ne treba zaboraviti da se BiH, čak i u uslovima namenutnog embarga na uvoz naoružanja, uspjela odbraniti od višestruko naoružanijeg agresora.
Onima koji razmišljaju o podjeli BiH mogu poručiti samo neka dobro čuvaju Dejtonski mirovni sporazum, jer ukoliko se odreknu njega može nestati samo ono što je njime nastalo, a to su entiteti. Država BiH je postojala i prije Dejtona, postojala bi i ako ne bi bilo Dejtona.
Treba li sintagmu “srpski svet” ozbiljno shvatati?
– Naravno, jer to je, onako kako se predstavlja od zvaničnika Srbije, samo drugi naziv za Veliku Srbiju. Drugačije se ne mogu i ne smiju shvatiti izjave zvaničnika Srbije kada kažu da je to objedinjavanje ili ujedinjavanje srpskog naroda i u političkom, i u državnom smislu.
To je opasna poruka, koja predstavlja nastavak retorike o Velikoj Srbiji, odnosno Miloševićev vokabular o “svim Srbima u jednoj državi”.
