O aktuelnim dešavanjima u svijetu, ali i na Balkanu, sa posebnim aspektima na Bosnu i Hercegovinu kao i svom dugogodišnjem boravku u SAD-u, govorio je Erol Avdović, dopisnik iz Ujedinjenih naroda za medije iz BiH, iz Hrvatske, Njemačke i Turske, kao i londonsku WTN ( Worldwide Television News), agenciju “Sense” iz Bruxellesa, te saradnik američkih medija.
– Kada pomislim da je već prošlo punih 28 godina i to u kontinuitetu, od kako sam stupio na dužnost medijskog dopisnika iz Ujedinjenih nacija i Sjedinjenih Američkih Država malo me uhvati strah.
Jer, tu je neminovno dolazeća “inventura” i preispitivanje mog profesionalnog rada u Americi u protekle tri decenije, ako ništa – pred samim sobom.
Ta moja američka medijska karijera je počela gotovo naivno, rekao bih. Na samom startu devedesetih imao sam različite ambicije.
Interesovao me je i akademski angažman, ali nikako iz ruke nisam ispuštao novinarsko pero koga sam se prihvatio još za studentskih dana; kada to zbrojim u novinarstvu sam tako proveo više od 40 godina – priča Avdović, te nastavlja:
– Kada je krenuo rat protiv Bosne i Hercegovine prihvatio sam se onoga što sam najbolje znao. I pošto sam tada bio van Sarajeva, i u više navrata boravio u SAD, znači imao američku novinarsku vizu, znajući sve to – na samom početku 1993, tadašnji direktor Radio TV Bosne i Hercegovine Mufid Memija predložio je da odem u New York i odatle počnem izvještavati za ovu i druge medijske kuće iz Amerike.
Došao sam o svom trošku u Ameriku, poveo obitelj, suprugu i dvoje male djece, i nekako očekivao, da će to biti privremeno. Ali, sudbina je htjela drugačije. A tako je htjela i žurnalistička profesija koja me je tada potpuno šćepala.
Rat je nažalost potrajao i ja sam ostao na tom medijskom “bojnom polju” još dugo, nije bilo govora o “dezertiranju”. Razna događanja učinila su da u Americi ostanem evo skoro 30 godina – umjesto planiranih šest mjeseci.
Moram priznati, da sam tome i sam doprinio, jer me je Amerika oduvijek privlačila i fascinirala. Tu sam uostalom upoznao neke od najvećih medijskih profesionalaca od kojih se imalo šta naučiti, vrhunske svjetske diplomate i, generalno rečeno najbolje ljude koje čovjek sreće u svom životu.
New York je naprosto mjesto u kojem, ako želite učiti, uvijek srećete bolje od sebe. Mogu reći da me je pratila i sreća u tom dugom traganju za istinom. Svjestan sam da se to ubrzalo i dogodilo zbog Bosne i nepravde koja je učinjena Bosni i Hercegovini i njenim ljudima.
To je motiv koji još nije potrošen u mom novinarskom poslu, iako se on odavno ne odnosi samo na stradanje Balkanaca. Odavno govorim i pišem i o patnjama drugih ljudi širom svijeta. Sve i da sam iz toga htio pobjeći, u neku drugu – mirnu američku profesionalnu luku – nisam to sebi mogao etički priuštiti.
Sretan sam da se nešto o mom radu zna. Novinara uvijek motivišu javna priznanja. Moja su vezana za Ameriku.
Kako u ovom trenutku upravo iz te američke perspektive gledate na ovaj region, odnosno kako sada izgledaju BiH i Balkan?
– Međunarodna zajednica je skoro uvijek okupirana starijim i dužim, da tako kažem krvavijim i sigurnosno opasnijim problemima, a manje se fokusira na one koji se mogu svrstati u kategoriju mirnog status-quo, a koji se polako adaktira.
Dakle, stanje bez pucanja, lomljave i izbjeglica, jednom riječju bez prevelikih sigurnosnih turbulencija postaje na neki način “prihvatljivo”. I može to potrajati dugo vremena. Kao, na žalost, u Bosni i Hercegovini, gdje je već 26 godina na snazi dejtonski mir, ali se politička situacija iz dana u dan usložnjava.
Prvo, to je i zato što su američka i evropska politika prema Bosni dugo bile na “auto-pilotu”, jer je to odgovaralo birokratama i diplomatama kojima se nije žurilo. Oni su čak, posebno u Washingtonu Bosnu dugo nazivali “uspješnom pričom”.
I drugo, zbog tog “diplomatskog savršenstva” Daytona, koji je doista donio mir 1995. i stavio tačku na najgori ratni sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata, a postao i ponos američke diplomatije, Bosna i Hercegovina je dovedena u jedno zamrznuto stanje u kojem dominira korupcija, česti politički prazitizam i opća apatija zbog kojeg mladi ljudi iz ove lijepe zemlje odlaze umjesto da se posebno prognanici u nju vraćaju.
Možda doista, neke procese možete čak i zamrznuti, prizivajući sasvim uopćeno reforme i odlažući racionalna rješenja – vrijeme ne možete zaustaviti kao ni svijet koji se ubrzano mijenja.
Prošlo je 30 godina od pada Berlinskog zida, svijet više nije ni bipolarni – ideološki podijeljen između Amerike i Rusije kao do 1989. A nije ni unipolaran, kao što se to dogodilo odmah poslije raspada SSSR.a, kada su Sjedinjene Američke Države ostale same na vrhu.
Danas je svijet, očito multipolaran i, u njemu, pored Kine dominiraju i neke druge regionalne sile – poput Indije, Brazila, Turske.
Rekao bih da je to donekle nepovoljna situacija za Bosnu i Hercegovinu, pa i Balkan, jer velike sile računaju u velikim brojevima, zanemarujući nijanse. Pored svega Bosna je i žrtva lokalnog paternalizma susjednih zemalja, te njenog potiskivanja iza konačnog rješenja pitanja Kosova i Srbije.
Pred BiH su izlazile i Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Nisam jedini koji to zagovara, ali mislim da Bosni i Hercegovini pod hitno treba pomoći, pa čak i progledati kroz prste kad su u pitanju proceduralni zahtjevi, kao prije Crnoj Gori i S. Makedoniji – da uđe u NATO.
Bosanski prijatelji i članice ove najmoćnije alijanse bi trebale pomoći u tome i to istaknuti kao prioritet. To važi za Amerikance prije svega”.
