“Puč” 12 nogometnih velikana može završiti kao hir, neslavni pokušaj i promašaj te mrlja na historijama jednog Reala iz Madrida ili Manchester Uniteda, ali ako razmišljamo “van kutije” i gledamo druga iskustva vjerovatno neće biti tako.
Posebno jer s druge strane Atlatnika decenijama cvjeta ideal kojem Superliga stremi.
Sve kritike tradicionalne publike su posve razumljive, ljudi ne vole promjene i vežu se za uhodane rituale i navike, ali u slučaju da nova liga zaživi, skoro sasvim sigurno, drugačije će se priče pričati.
Ideja lige samo za najbolje sanja se dvadesetak godina, posebno pojačana spoznajom da su Real, Barcelona i izabrano društvo elita daleko najpopularnijeg sporta na svijetu, neki kažu i jedinog globalnog, ali da im još uvijek fali ekskluzive i prestiža koju imaju američki profesionalci.
Posebno se to osjeti kod podjele prihoda i omjera koji nikad neće elitnim klubovima biti dovoljni kad je s druge strane jedna UEFA.
Superliga s 20 klubova, 15 osnivača i 5 s pozivnicama izgleda zanimljivo kao prelazno rješenje ka posve zatvorenom ekosistemu kakav je onaj u NBA-u.
Ako je to cilj i ako bi evropski velikani u periodu od pet do 10 godine željeli implementirati takav koncept, posebno s uvođenjem drafta i salary capa, odnosno lutrije za nove igrače te donjeg i gornjeg ograničenja trošenja na plaće, onda bi uspjeh ideje superligaša bio skoro siguran, piše Klix.
Šanse za uspjeh su manje ako bi se išlo samo s djelomičnim zadovoljavanjem principa koje zatvoreno takmičenje nameće i ako bi se samo željelo otrgnuti zagrljaju maćehe iz Nyona.
Koncept evropskog nogometa ovakav kakav pamte naše generacije poprilično je potrošen, ako ga se sagleda s neke druge ravni, manje opterećene tradicijom.
Postavlja se pitanje koji bi smisao bio gledati borbu boksera od 120 kilograma i onog od 40, a mi svakog vikenda gledamo okršaje timova koji vrijede više od 500 miliona i onih koji jedva dohvate dvocifreni broj miliona, a te razlike su iz godine u godinu samo veće.