Javnost u Srbiji je navikla da svi ušute kada Aleksandar Vučić kaže “tišina tamo, ja govorim”. Ono na što niko nije navikao da neko njega upozorava na red i protokol. Sličan tretman koji doživljavaju novinari i svi neistomišljenici u Srbiji, Vučić je doživio i sam, ali na redovnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN u New Yorku.
Nije se, doduše, čulo “tišina tamo”, ali lupanje o sto jeste, piše Danas.rs.
Za promjenu to lupanje nije došlo od predsjednika Vučića, već je šakom o sto lupila predsjedavajuća sjednicom Vijeća sigurnosti UN Vanesa Fraizer sa Malte, iritirana tvrdnjama srpskog predsjednika da nije dogovoreno da može da govori samo tri minuta.
Ono što nije uspela srpska opozicija, ni protesti na ulicama pošlo je za rukom maltežanki Fraiser.
Ona je ušutkala Vučića. Bar na kratko.
Ono što su svi vidjeli svojim očima, neko na društvenim mrežama, neko u direktnom prenosu, naprednjaci, ali i prorežimski tabloidi, ipak, su pokušali da prikažu kao Vučićevu pobjedu.
Za domaću javnost on se hrabro i argumentovano bori za interese Srbije, dok je cijeli svet napada i hoće da oduzme suverenost.
Jasno je i prorežimskim medijima i naprednjacima koji brane svog neprikosnovenog vođu, ali i samom Vučiću da je poniženje koje je doživio u Vijeću sigurnosti UN bilo očigledno, neprijatno i u direktnom prijenosu.
Ali spreman je Vučić da proguta tu njujoršku neprijatnu knedlu, samo da njegove pristalice u zemlji to ne shvate. Zato se, umjesto Fraizerovoj, izvinio građanima Srbije zbog greške koju je možda napravio u Vijeću sigurnosti.
“Bilo je potrebno i hrabrosti, da prekinete predsjedavajuću.
Ali naše je da se borimo za našu zemlju, jer rezervnu otadžbinu nemamo“, poručio je Vučić građanima Srbije iz New Yorka, zaboravljajući da je do sada uvijek potcrtavao kako je on najhrabriji u zemlji i kako se ničega ne boji, osim da slučajno njemu neko ne dovikne “tišina tamo”.
Jasno je da Srbija nije u zavidnoj situaciji, ni što se tiče glasanja o Rezoluciji u Srebrenici, ni što se tiče položaja Srba na Kosovu, ali ova nevolja u kojoj je zemlja našla, i za koju nema lakog rešenja, suočava sve sa političkom arogancijom koja nam je zemlji nanijela mnogo štete.
Njena je matrica da na početku nekog problema mislite da ste mnogo jači i da možete nametati drugima rešenja, da bi onda – prekasno – nastupilo otrežnjenje i prihvatanje u iznudici goreg ishoda.
Jer ne može se svima i uvijek reći – “tišina tamo ja govorim”. Neko će uzvratiti – tišina ja predsjedavam.
