„Od kolijevke, pa do groba najljepše je đačko doba!“ Ova svojevrsna krilatica koje nas je sve vodila kroz život je, kako godine prolaze, dokaz da se to vrijeme ne zaboravlja, da budi lijepe uspomene, da nas vraća u mladost.
A šta ima ljepše od mladosti, od lepršavosti duše, punog srce i neiskvarenog uma!
Piše: Azemina Smailbegović Mulahuseinović
Da ta mladost i školski dani potajno čuče u nama svima svakodnevni dokaz su i tešanjski gimnazijalci koji svako malo obilježavaju svoje godišnjice, desetogodišnjice, dvadesetogodišnjice….
Ali, kada slavite 50 godina od rastajanja iz školskih klupa i odlaska u bijeli svijet onda je to događaj za svaki respect.
Tako su učenici osme generacije Gimnazije „Musa Ćazim Ćatić“ iz Tešnja, a koji su je pohađali od 1968.godine do 1972.godine odlučili i ove godine da se sastanu i slave život.
Jer, 50 godina od završetka renomirane tešanjske Gimnazije je povod za slavljenje onog što se postiglo, vraćanje u lijepe uspomene, gledanje duboko u oči jedno drugom, uzvraćanje osmijeha ponaosob.
Taj događaj će pamtiti po dobrom raspoloženju, zapjevalo se, vidjela se i pokoja suza, digle su se ruke prema nebu uz pjevanje pjesama njihove mladosti.
Nisu tu bili ljudi i žene u zrelim godinama, sa iskustvom, sa cjelokupnim životom iza sebe. Bila je to ekipa razigranih, iskričavih, željnih još dobrog života Tešnjaka koji su dali pečat svojoj Čaršiji u koju su utkali svoje živote.
Među njima ekonomisti, pravnici, inženjeri, doktori, prosvjetni radnici, hemičari, farmaceuti…
A svi ljudi koji iza sebe imaju ostvarene živote, ostvarene snove, ljudi koji misle da su mogli i bolje, ljudi koji su na svojim leđima iznijeli i bosanski rat, sve nedaće svakodnevnog života, okončali najveći zadatak – izveli svoju djecu na pravi put…
Ostvareni ljudi koji su imali jedni drugom šta da kažu, ali prijateljske oči i blagi zagrljaji su rekli sve.
Tog dana kada su uz laganu muziku proveli nekoliko sati skupa, nije bilo njihovih profesora, ali oni su nosili njihovo preneseno znanje u sebi i tog dana.
Nikola Lujić je bio njihov razrednik, a ostali profesori su bili: Nijaz Tahirović, Bojana Granić Stanković, Emina Mašnić, Marjan Pešić, Njegoslav Bato Stanković, Mugdim Kadić, Ibrahim Dervić, Edina Horvat, Čedomir Savić i Franjo Mihaljić.
Kada su se okupili radosti kraja nije bilo! Euforija za koju ni sami nisu znali da u njima još postoji držala ih je to popodne, čuvalo ih je lijepo raspoloženje, niko nije mogao doći do riječi, svi su bili oni srednjoškolci što su hodali po gimnazijalskim golubarnicima, gimnazijalci koji su bježali sa časova, koji su jedva čekali školske priredbe i igranke, odlaske u staro kino kako bi se gledali crno-bijeli holivudski fimovi.
Tada se pratila pariška moda,naravno, onoliko koliko se mogla pratiti, ali se maštalo, čitao se Plavi vijesnik iPolitikin zabavnik.
Sve je tog dana bilo tu – i škola i obaveze i prve ljubavi i avanture koje su do tada krili, ali i stvarnost koju su proživjeli.
Na svečanosti koju su organiziovali došla je grupa koja se može upisati u tešanjsku historiju kao jedna od najboljih generacija tešanjske Gimnazije ikad. Pristigli su iz raznih dijelova Bosne i svijeta Raisa Širbegović, Suada Hadžismailović, Mirza Mulabećirović, Nafa Terzić,
Nermina Piknjač, Ćefa Smailbegović, Dragica Bratić, Milan Kapor, Nedžad Škapur, Esad Turalić, Mesud Demirović, Nadira Smailbegović i Mirjana Kuburić.
Sve ugledni Tešnjaci sa svojom besprekornom prošlošću.
Na fešti koju su sami sebi organizirali nisu bili prisutni Zulejha Bekrić, Refija Krdžalić, Mehmed Mehinagić, Milan Vučinić, Emira Mašnić, Emir Hadžismailović i Mensur Pjanić.
Iz ove generacije, kako su nam rekli, među živima više nisu: Drago Jelić, Mujesira Hodžić, Milka Kapor, Sabina Mešić, Ljubica Savković, Sakib Hasaničević, Enes Sejdinović, Moman Toprek, profesori Nikola Lujić, Nijaz Tahirović, Ibrahim Dervić, te tadašnji direktor škole Smail Galijašević.
Najveću poruku svojim Tešnjacima su uputili kada su položili cvijeće na grob pokojnog Momana Topreka, uglednog Tešnjaka kojeg je neprijateljska granata ubila kao pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Tešnjaci, gimnazijalci, to svi mogu potvrditi dali su pečat tešanjskoj Čaršiji koja ne bi bila ovo što jeste da nije bilo njih.
Neka ste živi i zdravi generacijo iz šezdesetosme!
