Bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko dao je veliki intervju za austrijski magazin “Profil“. U dugom i otvorenom razgovoru, sagovornik se dotakao brojnih pitanja iz svog života i profesionalne karijere s posebnim osvrtom na aktuelno pitanje ugroženosti mira u našoj zemlji u kontekstu agresivne ruske politike.
“Diplomat su plaćeni optimisti!” To je sjajan citat. Jesu li u Vašoj profesiji bili previše lakovjerni prije ruske agresije (na Ukrajinu)?
– Apsolutno. Također i Angela Merkel, s kojom sam jednom čak vrlo kratko razgovarao o Rusiji. Vjerovala je Vladimiru Putinu i svima drugima: diplomatima, OMV-u, Gerhardu Šroderu (Schröder). Mi diplomati u svakom razgovoru vidimo nešto pozitivno.
Kada prestajete razgovarati?
– Kad se pređu crvene linije. Tada morate pokazati karakter. Baš kao i nedavno preminuli nogometni trener Ivica Osim iz Sturme Graz. Bio je selektor Jugoslavije kada je bombardirano Sarajevo. Bombardiranje njegovog grada bila je njegova crvena linija.
Kako je upoznao Ivicu Osima
Kako ste upoznali Ivicu Osima?
– Bilo je do 1995. godine, pred kraj bosanskog rata, ali prije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Osnovao sam Austrijski kulturni institut u Češkoju, a Sturm Graz je igrao protiv Slavije iz Prage. Pitao sam Osima trebam li se prijaviti za mjesto austrijskog ambasadora u Sarajevu.
Dobili ste posao. Sada, nakon 47 godina u diplomatskoj službi, vratili ste se tamo gdje ste rođeni: u Feistritz u Koruškoj. Kako to da se niste nastanili nigdje drugdje?
– Također sam tri godine živio u SAD-u. Tamo je bilo sasvim normalno svakih nekoliko godina mijenjati mjesto stanovanja. To je nezamislivo u Austriji, gdje nasljeđujemo seoske kuće stare pet stotina godina.
Sada sjedimo u takvoj seoskoj kući. Gdje je nekada bila pojata sada je vaš dnevni boravak.
– Ja sam koruški Slovenac. Želimo ostati ovdje. Ovo je naš prvobitni dom.
Posljednjih 12 godina morali ste ići u Sarajevo. Kako ste putovali tamo?
– Obavio sam oko hiljadu letova s Adria Airwaysom. Do Ljubljane je bilo pedesetak minuta autom, pa još 50 minuta avionom (do Sarajeva).
A onda je Adria Airways otišla u stečaj.
– Posljednje dvije godine vozio sam auto gotovo svaki vikend. To je bilo oko 1.200 kilometara tamo i nazad.
Visoki predstavnik mora imati šofera?
– Ne, sam sam vozio. Ali samo do bosanske granice. Tu me čekala austrijska Cobra.
Ukrajinci su bili podcijenjeni, a Rusi precijenjeni
U martu ste u rekli da će Putin izgubiti rat u Ukrajini. Šta vas je učinilo tako sigurnim?
– Ako braniš vlastitu državu, u prednosti si. Moralno, ali i strateški, jer poznajete teren. Ukrajina je najveća država u Evropi. Kako zauzeti 600.000 kvadratnih kilometara? To nije moguće. Od okupacije Krima Ukrajina se i vojno pripremala.
Ukrajinci su bili podcijenjeni, a Rusi precijenjeni. Putin nije uspio zauzeti Kijev, kao što jugoslavenska vojska i Milošević nisu uspjeli zauzeti Sarajevo u tri godine. Vijetnam ili Afganistan također su dobri primjeri kako slabiji igrač može pobijediti s domaćom prednošću.
Na početku invazije na Ukrajinu često se pogrešno govorilo da je to prvi rat u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
– Široki slojevi stanovništva zaboravili su jugoslavenske ratove. Bosanci su se fantastično integrirali u Austriju. Prema nekim stavovima, čak i bolje od Nijemaca. Ali trebali smo izvući pouke iz ratova. Oko Ukrajine je bilo stacionirano 120 hiljada vojnika. Do posljednjeg dana niko nije vjerovao da će napasti. Ali nisu došli kao turisti sa svojim tenkovima.
Teško oružje isporučeno je Ukrajini. U Bosni i Hercegovini tokom rata to nije bio slučaj.
– U Bosni je čak uveden embargo na oružje. Latif, bivši šofer u austrijskoj ambasadi ispričao mi je priču o tome. Vojnici su marširali kroz šumu sa zeleno obojenim solunarima, demonstrativno i jasno vidljivim, simulirajući oružje, kako bi odvratili neprijatelja. Jer u početku nisu imali oružje.
To je bilo prije skoro 30 godina. Zašto bismo trebali brinuti o Balkanu u miru?
– Tu ulažemo milijarde i imamo veliki obim trgovanja. U slučaju Bosne i Hercegovine smo na milijardu, a u slučaju Slovenije čak na pet milijardi. Svaka investicija koju napravimo na Balkanu se isplati. Naša sigurnost počinje na Balkanu. Napadač u Beču došao je s Balkana.
Napadač u Beču je možda imao korijene u Sjevernoj Makedoniji. Ali bio je Austrijanac i stoga domaći. Može li biti da mi volimo probleme gurati na Balkanu?
– Ne smije se generalizirati. Ali držim da je Balkan sigurnosna zona na koju treba obratiti pažnju.
Dodik godinama stvara napetost
U Bosni i Hercegovini upozoravaju, tenzije nikada nisu bile veće od rata.
– To je tako. Milorad Dodik godinama stvara napetost.
Prijetnja secesijom dio je Dodikovog svakodnevnog posla?
– Dobro, ali ovaj put Dodik je otišao korak dalje. Najavio je da će stvoriti vlastitu vojsku. Dodik više ne priznaje državnu agenciju za lijekove. Također je najavio da će izaći iz poreznog, pa čak i iz pravosudnog sistema. Ne želi priznati presudu Ustavnog suda ako mu se ne sviđa!
Visoki predstavnik ima široke vlasti. Mogli ste jednostavno smijeniti Milorada Dodika.
– Da, i on je to odavno zaslužio. Prekršio je Dejtonski sporazum i bosanskohercegovački ustav.
Dodik održava dobre kontakte s Putinom. Kažu da ga je sreo preko 20 puta.
– Prema mojim bilješkama, sreo ga je dvanaest puta, ali da: dobro se poznaju.
Može li se u Bosni javiti ukrajinski scenarij da Rusija prizna nezavisnu RS?
– Mnogi upozoravaju na scenarij sličan Pridnjestrovlju, gdje u istočnoj Moldaviji djeluje ruski marionetski režim. Samo, teritorijalni integritet i suverenitet Bosne potvrđen je u Vijeću sigurnosti UN-a. Rusija je također glasala za uključivanje Bosne u UN. Bilo je to prije trideset godina, 22. maja 1992. godine.
Ni Srbija neće priznati RS
Pozicije su promjenjive.
– Ne znamo šta Moskva namjerava. Ne, Bosna i Hercegovina i Srbija su okružene zemljama NATO-a. Ako želite stići tamo, prvo ih morate prijeći. Na kraju, ni Srbija ne bi priznala RS. Prvo, zato što je važnija povezanost Beograda s Briselom i Berlinom, a drugo, zato što ni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ne želi da država prizna Kosovo.
Dodik stalno govori o srpstvu i o tome koliko je ono navodno ugroženo. Sve su to bajke. Srbima u Bosni i Hercegovini najviše prijete političari poput Dodika koji nemaju kičmu. Njegova politika je izolirala i osiromašila RS. Dodik je izuzetno bogat, dok je stanovništvo ostalo siromašno.
Prije trideset godina navodno ste se prilično dobro slagali s njim.
– Tačno je. Bili smo “na ti”. Dodik je bio nada Zapada. Tada je još govorio da je u Srebrenici bio genocid. Danas su za njega Ratko Mladić i Radovan Karadžić narodni heroji. Štoviše, on ih smatra očevim osnivačima RS.
Obojica su ratni zločinci koji su sada osuđeni.
– U Bosni je bilo školskih razreda koji su posjećivali grafit Ratka Mladića kako bi se fotografirali. Prema mom zakonu, to se promijenilo. Sada je 80 posto manje poricanja genocida.
Nedugo prije isteka mandata, u julu 2021., izmijenili ste nacionalni krivični zakon. Ko negira da se u Srebrenici dogodio genocid, može ići u zatvor do pet godina. Je li takav pristup uspješan?
– Ninberški proces u Njemačkoj također su pokrenuli saveznici. Nakon velikih ratova, društvo često nema snage da to učini samo. Zato je potrebna podrška međunarodne zajednice, barem na početku. I mi smo imali saveznike u Austriji do 1955. godine.
Zašto ste čekali dvanaest godina sa zakonom?
– Jer sam čekao pravomoćnu preusud Ratka Mladića u junu 2021. Ali htio sam dati priliku i domaćim političarima da sami donesu zakon u Parlamentu. Međutim, to je propalo barem četiri ili pet puta.
Reakcije nisu bile samo pozitivne. Stalno ste dobivali prijetnju smrću.
– U jednom dopisu stajalo je da će pošiljatelj kupiti pištolj za 28. juna.
Preporučili mu da nosi pancir
Paralela s atentatom na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine?
– Tada mi je Cobra preporučila da cijeli dan nosim pancir. S tim moraš živjeti. U svakom slučaju, želim drugačiju Bosnu. Bosnu dobrih susjeda. Za to postoji posebna riječ: “Komšiluk”.
Šta to znači?
– Kad odete na godišnji odmor i automatski date svoj ključ susjedima.
Iza mene na zidu visi slika. Na njoj su jedna do druge pravoslavne i katoličke crkve kao i džamija. Žive li različite vjere danas u Bosni mirno zajedno?
– Da, također i sa Jevrejima. Prije 500 godina hiljade Jevreja bilo je protjerano iz katoličke Španije i našli su se utočište u Bosni, između ostalog. Sjetim se jedne lijepe anegdote iz vremena provedenog na uredu (u Sarajevu).
Hasan, musliman iz Tešnja, obnovio je katoličku crkvu u svom gradu, koja je bila u lošem stanju. Ja uvijek kažem: Na nižem nivou ima mnogo malih Nelsona Mandelasa. Naprimjer, Hrvati i Muslimani koji prikupljaju sredstva za obnovu Srpske pravoslavne katedrale u Mostaru, koja je razorena u ratu. Danas stoji na istaknutom mjestu u ovom prekrasnom gradu. Nadam se da će ta stara Bosna opet uskrsnuti. Inače, još više ljudi će napustiti zemlju.
Zemlje zapadnog Balkana imaju izglede za pristupanje (u EU) već trideset godina. Za mnoge procese nije dovoljno brzo. Radije će emigrirati nego čekati.
– Perspektiva koja je predaleka nije privlačna. Sada Evropa mora smisliti druge korake da veže zemlje za sebe. EU bi morala djelovati mnogo fleksibilnije.
Na primjer?
– Mogle bi se sada raspodijeliti kohezijske isplate, a ne čekati da zemlje postanu članice. Moglo bi se pozvati kandidate bez prava glasa na sastanke u Briselu, naprimjer na Vijeću za vanjsku politiku. Bosna bi mogla uvesti euro, koji već dobro funkcionira u Crnoj Gori i na Kosovu.
I dalje smo bili kreativni i fleksibilni kada je u pitanju integracija DDR-a (Istočna Njemačka) ili preuzimanje Kipra. Kada su primljene Bugarska i Rumunjska, zažmirilo se i na pitanje vladavine prava.
Ali, nije li baš u tome problem? Francuski predsjednik Emanuel Makron (Emmanuel Macron) upozorava da bi mnogi mali Orbanovi mogli završiti u EU.
– Vjerovatno postoji otpor među francuskim stanovništvom. I sa tim ljudima morate razgovarati i reći im da je Evropska unija svakim proširenjem jača. Ali moramo se odmaknuti od načela jednoglasnosti. U ovom trenutku čak i mala Malta može zaustaviti odluku.
Bosna u evropskim okvirima
Ni u Koruškoj nije lako pronaći kompromise. Dvojezični natpisi s nazivima mjesta bili su predmet rasprave već desetljećima. Odakle dolazi ovaj bijes?
– Konkretno, Njemačka nacionalna organizacija (Kärntner Heimatdienst, osnovana 1957.) imala je vrlo negativnu ulogu. Desetljećima je trovala atmosfera u Koruškoj. Bilo je publikacija i demonstracija protiv koruških Slovenaca. Naprimjer, slovenska državna gimnazija nazvana je otrovom.
I sami ste išli u ovu školu.
– Da i ponosan sam na to. No davno prije toga, za vrijeme Hitlera, kao i poslije, govorilo se: “Korušani govore njemački”. Posljednja osoba koja je tako nešto rekla bio je Jorg Haider.
Vi ste lično poznavali Haidera?
– Haidera sam upoznao na Viesenmarktu u Bleiburgu malo prije njegove smrti. Rekao sam da je cijela kampanja s natpisima mjesta bila samo za predizbornu kampanju. Nakon izbora pronaći će se velikodušno rješenje.
Barem iskren odgovor!
– Tvrdio je da Koruška postaje jednojezična. Time bi nestao slovenski jezik. Vrijeđao je i strance, a moja žena je strankinja. Slovenka iz Argentine.
Jeste li naučili nešto u Bosni o životu etničkih grupa u Koruškoj?
– Da se niko ne mora odreći svog identiteta. Niko se u RS ne mora odreći srpstva i pravoslavne vjere. Ali također biste trebali njegovu zajednicu i kulturu drugih. Nadam se da će stara Bosna s četiri vjere uskrsnuti, ali u evropskim okvirima.
