Vrlo jasne i nedvosmislene poruke Danisa Tanovića uoči Oscara upućene Jasmili Žbanić: “Bilo bi vrlo lijepo da kipić opet dođe u BiH!”

Bh. oskarovac Danis Tanović komentarisao je večerašnju dodjelu prestižne filmske nagrade Oscar za koju je nominovana i naša režiserka Jasmila Žbanić za film “Quo vadis, Aida?” te nam je rekao svoja očekivanja o tome hoće li BiH dobiti još jednog zlatnog kipića.

Kako nam je kazao, Tanović nema očekivanja u vezi sa večerašnjom dodjelom, ali se nada da će Žbanić da dobije Oscara za svoj film.

“Teško je reći koji su izgledi za dobijanje Oscara. 2002. godine kad sam ja dobio, pravila su bila drugačija. Tada samo ljudi koji su pogledali filmove i koji su mogli dokazati da su pogledali film su mogli da glasaju i za nominaciju i za nagradu i te godine je bilo 700 ljudi. Onda su promijenili pravila nedavno i sada svi članovi Akademije mogu glasati bez obzira da li su pogledali film ili nisu“, rekao je Tanović za N1.

Mislim da je bilo najteže u Americi natjerati da gledaju taj film jer to nije lagana tema, ali Jasmila je napravila sjajan film i svi ti filmski radnici bi trebali da pogledaju taj film. Njen film je jedan od najboljih koji smo imali priliku da vidimo. Mislim da je nevjerovatno i sjajno da je Jasmila ušla u pet filmova, to je nevjerovatan podvig, pogotovo kad znate kakva je situacija u našoj zemlji što se tiče kulture. Bilo bi lijepo da BiH dobije još jednog Oscara“, istakao je.

Tanović je kazao i da kada dobijete nagradu, tada to postane normalno, kao i da se filmovi ne radi zbog nagrada, već zato što čovjek ima unutarnju potrebu da nešto kaže.

“Ne mislim da je Jasmila napravila film zbog tog već smatra da je to važno. Festivali su važni pogotovo kad dolazite iz malih kinematografija i onda nam daje to neki vizibilitet koji nismo imali“, rekao je.

Tanović je za N1 govorio i o danu kada je on dobio Oscara za film “Ničija zemlja”.

“Nisam tad ni shvatao šta se dešava. Bio sam sretan u tom trenutku jer je to bila napokon pobjeda BiH negdje. Nisam je toliko doživljavao kao svoju i puno je bilo mojih drugova po cijelom svijetu koji su skakali od sreće i doživljavali to kao svoje. Ja sam tad bio u Kodac teatru, silazio niz stepenice i govorio sam sebi wow i onda pomislio kako bi bilo lijepo biti u Sarajevu i skakati sa svojim drugovima, kao što jesu, i onda su otišli pod prozor mojih roditelja i pjevali“, prisjetio se Tanović.