Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić obratio se Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija na sjednici posvećenoj situaciji u Bosni i Hercegovini. Na početku je izrazio zadovoljstvo produžetkom misije EUFOR-a u BiH, pa se skoncentirsao na izvještaj visokog predstavnika u BiH, Christiana Schmidta, a koji se odnosi na ključna dešavanja u BiH u proteklih šest mjeseci.
Njegovo obraćanje u nastavku prenosimo u cjelosti:
“Na početku obraćanja, želio bih podsjetiti da je legitiman cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini tzv. Daytonskog mirovnog sporazuma bio uspostava mira, što je svakako ostvareno u prethodnih 28 godina.
Ono što treba posebno istaći jeste da, nakon uspostave mira, Bosna i Hercegovina ušla u proces svoje tranzicije ka modernoj demokratskoj državi, što je naredni cilj i čemu treba posvetiti punu pažnju.
Nažalost, nakon 28 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnoj sporazuma, Bosna i Hercegovina još uvijek nije prošla cjelokupan put svoje demokratske tranzicije, te je ostala zatočena u vrtlogu etnički utemeljenih politika i različitih etnički projektovanih ciljeva. Tome svakako treba pridodati i činjenicu kako je sam Daytonski mirovni sporazum postao alatom za različita geopolitička nadmetanja različitih igrača na geopolitičkoj sceni.
U tim geopolitičkim nadmetanjima, možemo primjetiti i zajednički imenitelj koji je istovjetan za različite geopolitičke aktere, a odnosi se na to da se Bosni i Hercegovini zapravo ne dozvoljava tranzicija prema modernoj demokratskoj državi, pa stoga ona ostaje zaglavljena u etničkim politikama koje imaju za cilj potpuno urušavanje političkog i društvenog sistema u zemlji.
Zapravo se etničke politike i etničke grupe koriste za stvaranje tenzija i destabilizacije, kako bi se na lakši način ostvarivali kratkoročni i dugoročni geopolitički ciljevi. Takvo geopolitičko postupanje prema Bosni i Hercegovini smatram apsolutno neprihvatljivim.
Kroz takvu prizmu posmatramo ovaj ali i sve naredne izvještaje Ureda visokog predstavnika. Da se u Bosni i Hercegovini vode različite geopolitičke igre, možemo jednostavno prikazati kroz nastojanja različitih aktera i politički grupacija, da ospore legitimitet Visokog predstavnika, nastojeći na taj način stvoriti prostor za provođenje planiranih geopolitičkih interesa.
Bez obzira što se u Bosni i Hercegovini vode političke debate o tome da li je Visoki predstavnik legitiman, odnosno da li je izabran u skladu sa odgovarajućom procedurom, želim vam jasno istači da sa svoje strane podržavam postojanje Ureda visokog predstavnika, sve dok se kroz ostvarivanje tzv. „5+2 uslova“ ne stvori ambijent za zatvaranje OHR-a.
U toj nepotrebnoj diskusiji da li je Visoki predstavnik legitiman ili nije, ne želim uopće učestvovati, jer Bosna i Hercegovina nema nikakvu ulogu u imenovanju visokih predstavnika i odgovor o tome može dati samo onaj ko imenuje Visokog predstavnika. Tumačenje o vlastitom imenovanju, ne može, čak, dati niti sam Visoki predstavnik, jer on sam sebe ne imenuje.
Što se tiče konkretnog izvještaja Visokog predstavnika, ovdje je potrebno istači nekoliko veoma bitnih elemenata, koje nije spomenuo ni sam Visoki predstavnik ili nije prikazao na odgovarajući način.
Prvo, sadašnji Visoki predstavnik je prvi koji se suočio sa masovnim protestima građana Bosne i Hercegovine, koji su u dva navrata protestovali ispred Ureda visoka predstavnika izražavajući svoje nezadovoljstvo njegovim ponašanjem i najavljenim odlukama.
Brojnost oba skupa građana u kojem učešće nisu imale političke stranke, govori nam da su građani Bosne i Hercegovine svjesni svih važnih pitanja u svojoj zemlji, ali i da su svjesni i nezadovoljni zbog nekih loših odluka koje je donosio aktualni Visoki predstavnik.
Vjerujem kako će Visoki predstavnik ovo cijeniti i uvažiti u svom budućem radu, posebno u domenu donošenja budućih odluka.
Naravno, postoje odluke Visokog predstavnika koje su dobre i koje su nastojale zaštititi ustavni poredak u Bosni i Hercegovini, ali su one nažalost bile nedovoljne i nedorečene. Radi nedorečenosti tih odluka Visokog predstavnika rasle su političke tenzije, kao i nastojanja da se Bosna i Hercegovina dodatno etnički podijeli sve do njene potpune disolucije.
Nažalost, primjetno je da se Visoki predstavnik relativno loše nosi sa takvim političkim nastojanjima. Potrebno je posebno istaći da postoji velika disproporcija između stavova iznesenih u njegovom izvještaju u odnosu na ono šta Visoki predstavnik zaista radi na prevazilaženju ovih problema.
Njegova dijagnostika problema, koji se tiču ponašanja aktera iz entiteta Republika Srpska, u kojima oni govore o nekom navodnom mirnom razlazu, mirnoj disoluciji ili entitetskim nadležnostima, svakako je tačna, ali njegovu dijagnozu ne prate adekvatne aktivnosti.
Da li je tako ponašanje Visokog predstavnika uzrokovano nedostatkom njegovih kapaciteta ili je uzrok tome nedostatak podrške međunarodne zajednice, pitanje je koje zaslužuje jasan i precizan odgovor. Takav odgovor očekuju građani Bosne i Hercegovine, posebno u novom geopolitičkom kontekstu.
Također, želim posebno istači da cijenim svako nastojanje Visokog predstavnika da, kada nastanu blokade u funkcioniranju državnih institucija, on svojom ulogom medijatora pokuša riješiti nastale blokade. To je svakako njegova obaveza, propisana Aneksom 10 Daytonskog mirovnog sporazuma.
Kada nastanu teškoće u funkcioniranju državne vlasti, uzorkovane različitim političkim interesima dva entiteta, tek tada se Visoki predstavnik pojavljuje u ulozi medijatora. Međutim, djelovanje sadašnjeg Visokog predstavnika najčešće nije u ulozi medijatora, kako to nalaže Aneks 10 Daytonskog mirovnog sporazuma, već je prema jednom entitetu, Federaciji Bosne i Hercegovine, postavljeno kao pro-aktivno, dok je prema entitetu Republika Srpska postavljeno kao reaktivno.
Takvo različito postupanje i tretiranje teškoća u funkcioniranju vlasti u Bosni i Hercegovini, stavlja Visokog predstavnika u veoma nezavidan položaj, jer se time stvara mogući osjećaj njegove političke nesigurnosti i pristrasnosti.
Kao treće, posebno smo zabrinuti izjavom premijera jedne susjedne zemlje, da su oni izlobirali kod Visokog predstavnika nametanje takvih izmjena entitetskog ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, koji odgovara političkim interesima susjedne države, a na štetu suvereniteta Bosne i Hercegovine. Ovdje, naravno, mislim na premijera i Vladu susjedne države Hrvatske.
To može biti značajan dokaz i pokazatelj pristrasnosti Visokog predstavnika, što onda otvara brojna druga pitanja.
Jedno od tih pitanja odnosi se na to da je stvaranje etnički čistih teritorija u Bosni i Hercegovini pod faktičkom kontrolom susjednih država, što je Visoki predstavnik učinio kroz nametnuti model izbora za gornji dom zakonodavnog organa u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine. Takvo nešto sigurno nije dobra niti odgovarajuća praksa.
Kao četvrto, želim posebno istaći jednu rečenicu iz Mišljenja Evropske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji, koje kaže da izbor za Dom naroda, temeljen na etničkoj pripadnosti i po mjestu prebivališta nije u skladu sa evropskim standardima.
Nažalost, upravo je Visoki predstavnik izbore za entitetski dom naroda temeljio na etničkoj pripadnosti i mjestu prebivališta, dajući živim ljudima etnički koeficijent ili različitu matematsku vrijednost, što je izraz krajnje diskriminacije i u potpunoj je suprotnosti sa ključnim prioritetima koje Evropska unija stavlja Bosni i Hercegovini kao obavezu. Time je Visoki predstavnik usporio napredak Bosne i Hercegovine unutar evropskih integracija.
Da li je tako nešto izraz njegove političke volje, eventualne nespretnosti, neznanja ili on eventualno provodi politike dijela međunarodne zajednice, ostaje otvoreno pitanje.
Posebno je to vidljivo, kada sagledamo u kolikoj mjeri se zaobilaze presude Evropskog suda za ljudska prava, koje nalažu Bosni i Hercegovini izmjenu cjelokupne političke paradigme i njeno usklađivanje sa demokratskim standardima.
Postoje dvije grupe presuda pred Europskim sudom za ljudska prava: prva je grupacija „Sejdić-Finci i drugi vezani predmeti“ kojim se traži zaštita pasivnog biračkog prava, dok je potpuno drugačiji predmet „Kovačević“ kojim se traži zaštita aktivnog biračkog prava i odbacivanje etničkog koncepta u Bosni i Hercegovini, kroz otklanjanje svih onih elemenata koji podrivaju demokratiju ali i jednakost ljudi u Bosni i Hercegovini.
Presudom Evropskog suda u slučaju „Kovačević“ otvara prostor za neophodnu tranziciju ka normalnoj demokratskoj državi, usklađenoj sa evropskim standardima i demokratskim vrijednostima. Zbog toga, komentare u domaćoj javnosti na presudu „Kovačević“ smatram neprimjerenim, posebno jer se ponovno vidi nastojanje domaćih i međunarodnih političkih aktera da se u Bosni i Hercegovini zadrži etnički koncept i etničke podjele, što je istovjetna politička ambicija i susjednih zemalja.
Kao peto, nije moguće zaobići ni tu činjenicu da je Visoki predstavnik iskazao svoju pristrasnost tako što je svojim odlukama omogućio jednoj političkoj grupaciji da, suprotno ostvarenim izbornim rezultatima, formira novu vlast u Bosni i Hercegovini, tako što je na 24 sata suspendirao entitetski ustav.
Time je učinjen nezapamćen udar na vladavinu prava u Bosni i Hercegovini, jer suspenzija bilo kojeg ustava ne može imati svoj legitiman cilj. To, također, nisu dobre prakse, jer Visokog predstavnika prikazuju kao pristrasnu osobu što on, radi posla koji obavlja, ne bi nikada smio biti.
Šesto, želim izraziti veliku bojazan nastojanjima Visokog predstavnika da riješi pitanje državne imovine, na jedan čudan način, implicirajući potrebu raspodjele državne imovine. Njegove ideje o državnoj imovini odskaču od praksi i ambijenta u Bosni i Hercegovini, jer imovina nije teritorija, niti je teritorija imovina, da bi bilo ko imao pravo da je tako tretira.
Na kraju, želim ponovo istači da sa svoje strane podržavam postojanje Ureda visokog predstavnika sve dok se ne ostvare „5+2 uslovi“ i pozivam međunarodnu zajednicu da sarađujemo u realizaciji ovih uslova. Potpuno smo svjesni da su „5+2 uslovi“ sačinjeni vrlo opširno i nejasno , i da je njihovo ispunjavanje teško statistički pokazati, ali se opet radi o veoma važnim uslovim koji Bosnu i Hercegovinu normalnom demokratskom državom, koja mora biti sposobna upravljati svim unutarnjim procesima.
Iz tih razloga, tražim podršku međunarodne zajednice da napokon uspostavimo potpunu demokratiju u Bosni i Hercegovini, kao i potpunu vladavinu prava i potpunu zaštitu individualnih ljudskih i građanskih prava.
Na tom putu, osnovni prioritet treba biti implementacija svih presuda Evropskog suda za ljudska prava. Samo na taj način učinićemo značajan iskorak ka stabilizaciji u Bosni i Hercegovini, kao i stabilizaciji cjelokupnog regiona Zapadnog Balkana i time odgovoriti na postojeće geopolitičke izazove.
Sve drugo predstavlja ka mogućim nekontrolisanim situacijama, kojima će biti jako teško upravljati i za koje je teško procijeniti kako loše mogu završiti”, naveo je Komšić.
