Kažu da dimnjačari donose sreću, međutim takve vrste sreće danas je sve manje. Ipak, sreću Zeničanima već neko vrijeme donosi mladi sugrađanin Demir Halimić, koji je napustio Oružane snage BiH i postao dimnjačar.
Crno odijelo i kapa, zlatni dugmići s malenim simbolima dimnjačara i osmijeh nakon obavljenog posla dočekali su nas pri susretu s Demirom. S velikim oduševljenjem priča kako je završio jedan dimnjak te da ima vremena pola sata da nam ispriča svoju životnu priču prije novog prljanja ruku – piše Klix.
“Nakon završene škole zaposlio sam se u Oružanim snagama BiH, a s obzirom na to da sam imao dosta slobodnog vremena gledao sam kako to vrijeme ispuniti korisnim stvarima. Na dežurama sam znao u rokovnik zapisivati sve ideje koje bi mi mogle biti interesantne”, počinje Halimić te dodaje:
“Jednog dana mi je mušterija kojoj sam prevozio stvari kazala da danima čeka dimnjačara i vidio sam priliku i u tom poslu. Kupio sam alat na koji sam slučajno naišao na pijaci, a prije odlaska u dežuru objavio sam oglas da čistim dimnjake. Kad sam se vratio iz dežure, čekalo me nekoliko poziva, što je bio ustvari samo test da vidim ima li posla u tome.”
Demir je potom očistio dimnjak u svojoj kući, a uvidjevši da alat nije bio dovoljno kvalitetan, bacio se u potragu za novim alatom koji je našao i počeo čistiti dimnjake kod sugrađana.
Posao dimnjačara mu je bio hobi, a nakon što je uslijedio veći broj poziva Demir je napustio OSBiH, obavio obuku za dimnjačara, registrovao obrt i počeo se profesionalno baviti se ovim poslom.
“Vidio sam da mogu živjeti od ovog posla. Istražio sam tržište, nije me strah visine i sada sigurno ne želim mijenjati posao. Sumnjam da bih napustio zanimanje dimnjačara lako kako sam napustio OSBiH”, dodaje naš sagovornik.
Ističe da ljudi malo pažnje posvećuju dimnjacima i da uglavnom dimnjačara zovu “5 do 12”. Najviši dimnjak koji je čistio bio je na krovu stambene zgrade koja nije imala izlaz na krov pa se ljestvama penjao na vrh zgrade.
Ipak, sav adrenalin i opasnost od visine stvorili su brigu kod roditelja, a supruga mu je bila podrška u poslovnim izazovima.
“Dimnjačari i danas donose sreću, jer kada im riješite problem zagrijavanja i mogućeg zapaljenja dimnjaka, sigurno je da donosite sreću”, dodaje Demir.
Najveću podršku je imao od Selima Ekmeščića iz Udruženja dimnjačara BiH, kojem je bilo izuzetno drago što je Demir kao mlad momak izrazio želju za ovom poslom.
“Mnogo mi je pomogao i Jadranko Đurić, kao i Ekmeščić, koji su mi otkrili nove tehnologije čišćenja dimnjaka, tako da je to danas mnogo lakše nego što je bilo nekada”, izjavio je Demir.
Na kraju je kazao kako će dimnjake najvjerovatnije čistiti sve dok ga zdravlje služi i dok bude potrebe za tim, a svima je preporučio da ne bježe od poštenog posla i zanata kojih je sve manje.
