Ljudi koji pokazuju tendenciju za iskazivanje manje zadovoljstva životom skloni su da budu izloženiji nasilnom ekstremizmu.
Bosanskohercegovačke političke stranke koje promovišu nacionalizam pružaju „glavni koncept” i „glavni okvir” za etnonacionalistički ekstremizam, pokazalo je posljednje istraživanje Atlantske inicijative u Bosni i Hercegovini.
Zloupotreba religije i radikalna tumačenja, pojačavaju etnonacionalizam i doprinose ekstremizmu, kažu za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) autorice izvještaja.
Majda Halilović i Nejra Veljan, autorice izvještaja “Istraživanje etnonacionalističkog ekstremizma u BiH”, koji je objavila “Atlantska inicijativa”, kažu da politika straha koju siju glavne etnonacionalističke političke elite inspiriše određene pojedince da potraže sigurnost i pripadnost u ekstremističkim grupama, čak i ako to znači žrtvovanje ličnih sloboda.
“Ekstremističke grupe se naslanjaju na političke narative o ugroženosti od ‘drugih’ i nadograđuju ih dodatnim ekstremnim idejama. Tako da politički narativi koji unose podjele i nesigurnost pogoduju ekstremističkim grupama, a određenu korist imaju i oni koji pripadaju ‘glavnom konceptu’ koji zagovara podjele”, kaže Halilović, ali dodaje da je takva politička strategija promašena.
“Njihova korist od ekstremističkih grupa je kratkog daha jer veza određenih političkih krugova sa ekstremističkim grupama dovodi do nepovjerenja građana u političke elite”, dodaje ona.
Od decembra 2019. do marta 2020. godine “Atlantska inicijativa” je sarađivala s organizacijama civilnog društva i istraživačima širom Bosne i Hercegovine kako bi istražila potencijal za nasilni etnonacionalistički ekstremizam u BiH. Istraživanje je obuhvatilo stavove 758 ispitanika i ispitanica, koji su na lokalnom nivou identificirani kao pripadnici organizacija koje promovišu etnonacionalistički ekstremizam, pripadnike vodećih etnonacionalističkih partija, kao i one koji ih podržavaju.
Među najvažnijim zaključcima izvještaja navodi se, između ostalog, da su ispitanice i ispitanici bili skloniji prihvatiti nasilje ako imaju niži nivo obrazovanja ili su nezadovoljni svojim prihodom, porodičnim životom i životnom perspektivom; da postoji direktna veza između stavova ispitanika o rodnoj ravnopravnosti i njihove podrške nasilju, pri čemu oni koji odbacuju rodnu ravnopravnost i zagovaraju “tradicionalne vrijednosti” izražavaju veću podršku nasilju; povjerenje u demokratiju snažno je povezano s manjom podrškom nasilju, ali je većina ispitanika odgovorila da je jak vođa važniji od demokratije.
Ljudi koji pokazuju tendenciju za iskazivanje manje zadovoljstva životom skloni su da budu izloženiji nasilnom ekstremizmu. Zaključak autorica je da se etnonacionalisti slažu u mnogim pitanjima.
“Svi se osjećaju ugroženo, imaju otpor prema migrantima, rodnoj ravnopravnosti – uglavnom se prikazuju kao veoma religiozni, prijemčivi su za lažne vijesti, ali i spremni da ih šire dalje, te imaju visoko nepovjerenje u institucije. Zapravo, iako tvrde da se njihove ideologije zasnivaju na međusobnom suprotstavljanju, analiza pokazuje da stavovi i svjetonazori etnonacionalističkih ekstremista iz svih triju bosanskohercegovačkih zajednica sadrže više zajedničkih crta nego razlika”, objašnjava Veljan.
Istraživanje je pokazalo da mlađi ekstremisti u većoj mjeri podržavaju opresivni patrijarhat, preziru ideju o ravnopravnosti spolova i smatraju da je njihova etnička i vjerska grupa ugrožena. Uzrok ekstremizma kod mladih je visoka izloženost online ekstremističkim narativima.
“Mlađi učesnici u našem istraživanju pokazali su značajno nezadovoljstvo strukturalnim faktorima kao što su ekonomija, školstvo i zdravstvo. Usljed nezadovoljstva i nepovjerenja okreću se online sadržajima koji im pojednostavljuju komplikovani realitet u kojem žive i koji im ponudi neprijatelja po izboru: pripadnike drugih etničkih grupa, migrante, žene koje se bore za ravnopravnost ili pripadnike njihovih etničkih grupa koje oni doživljavaju kao izdajnike zbog toga što kritikuju političke elite, ali i ekstremističke stavove”, kaže Veljan i objašnjava kako je “ljutnja na takozvanog ‘neprijatelja’ zapravo ventil za mnoge frustracije kojima su izloženi u svakodnevnom životu”.
Halilović i Veljan navode da su u istraživanju naišle na značajan broj ekstremista koji zapaljive stavove ispoljavaju po navici, zbog lojalnosti određenim politikama, pa se takve retorike pridržavaju bez stvarnog vjerovanja u takve politike.
“Očekivali smo da će učesnici pružiti veću podršku ideji slavljenja ratnih zločinaca iz njihove etničke grupe, ali to se nije desilo. Zapravo, preko 70 posto oosba koje su lokalni istraživači identificirali kao nekoga ko ispoljava etnonacionalističke stavove ne podržava slavljenje ratnih zločinaca. Smatraju da je to uvredljivo i za njihovu etničku grupu i za druge etničke grupe. Onda bi bilo očekivati da opća populacija još manje podržava slavljenje ratnih zločinaca”, kaže Halilović.
Istraživanje se bavilo važnošću uloge religije u formiranju stavova o drugima i nasilnom ekstremizmu. Ono sugeriše da religija jeste ono što pojačava etnonacionalizam i doprinosi ekstremizmu. Etnički identiteti u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu imaju snažnu religijsku dimenziju, a kod 97 posto ispitanika u ovom istraživanju su usklađeni s religijom, objašnjava Veljan.
“Kada smo uradili korelaciju sa socijalnom distancom, uvidjeli smo da, kako se religioznost povećava, pojačava se i socijalna distanca među ispitanicima. Oni koji sebe smatraju veoma religioznim, manje su spremni da prihvate učitelja/cu za njihovu djecu iz druge etničke grupe, ali nisu ni sretni s tim da su im susjedi ili kolege iz druge etničke grupe. Međutim, najveći otpor vidimo prema ideji da prihvate političkog predstavnika iz druge etničke grupe kao svog, a kada ovo pitanje koreliramo sa religioznošću, taj postotak iznosi 60 posto”, ističe Veljan.
Ispitanici su također tvrdili da u Bosni i Hercegovini postoje jasne, nevidljive linije preko kojih određene skupine jednostavno ne prelaze. Na pitanje o mogućnosti rata i vojne mobilizacije, 46 posto ispitanika reklo je da bi se bez oklijevanja mobilizirali u slučaju rata. S druge strane, 47 posto je kazalo da bi u slučaju rata napustili zemlju.
Halilović i Veljan su u istraživanju došle do zaključka da se otpornost prema ekstremizmu gradi na razne načine, za što postoje brojne prilike. Svaka konstruktivna saradnja i zbližavanje s ljudima iz drugih etničkih grupa ruši stereotipe i jača otpornost.
“Ispoljavanje bilo kakve mržnje ne smije biti prisutno i normalizovano u javnom prostoru”, kaže Halilović.
“Komentarisanje online medijskih sadržaja često pojačava radikalizaciju, jer neinformisani i uvredljivi komentari nemaju nikakvu svrhu osim produbljivanja socijalne distance i osnaživanja recipročne radikalizacije. Povećati kontakte između mladih, uključivati što više mladih iz ranjivih grupa u inovativne programe u kojima će se družiti i surađivati s mladima iz drugih etničkih grupa također je način stvaranja otpornosti”, dodaje ona.
Porodice, obrazovni sistem i socijalne službe imaju značajnu ulogu u izgradnji mira.
“Značajnu ulogu igraju politički narativi. Kao što je jedan od učesnika rekao: ‘Dizanje tenzija od strane političara i medija mora da prestane ako želimo normalan život.’ Ne znamo koliko je realno očekivati da će dizanje tenzija prestati, ali čini se da su ljudi – čak i oni koje smatramo ekstremnim – sve više svjesni da su političke tenzije same sebi svrha i da nisu usmjerene na interese naroda”, zaključuju u svom istraživanju Veljan i Halilović, prenos Glas Amerike.
